Antagonist
Sve je počelo sa Tomom i Džerijem, nezaboravnim dvojcem koji smo mi, djeca devedesetih, obožavali. To su bile godine kad crtaći, makar u mom kraju, nisu bili tako lako dostupni. Zavisili smo od javnog servisa i njihove dobre volje kad će nam ih i u kojoj mjeri pustiti. Tom i Džeri su na moju veliku sreću bili na ekranu skoro pa svakodnevno. Medjutim, radnja koliko god bila uzbudljiva nikad u potpunosti nije bila po mojoj volji.
Naime, Tom bi uvijek najeb** dok bi Džeri iz svake zavrzlame izlazio kao neprikosnoveni pobjednik i ja time nikako nisam bila zadovoljna. To mi je bila nepravda. Pitala sam se zašto Tom nikad ne pobijedi. Čak se sjećam i moje nade da će naići neka takva epizoda gdje će konačno Tom trijumfovati dok će Džeri biti taj koji je izvukao deblji kraj. To se naravno nikad nije desilo.
Kasnije, kada su ono što je ostalo od Jugoslavije osvojile latinoameričke serije teška srca priznajem da sam i ja odgledala njih nekoliko sa gotovo opsesivnom pažnjom. Radjene po istom šablonu svaka od njih imala bi glavnog lika koji je bio dobar, pošten, iskren, bogobojažljiv i po pravilu svačija žrtva. Da se razumijemo nema nista loše u tim osobinama, osim žrtve naravno. Prelijepe su. Medjutim, lik kojeg su te osobine krasile nije djelovao autentično već nekako šuplje i dvodimenzionalno.
Dok sa druge strane negativac je bio onaj koji je djelovo realnije. Takav lik je imao veću kompleksnost i autentičnost. Za razliku od glavnog lika koji vječito u ulozi žrtve čeka spasioca i traži od nebesa objašnjenje za svoju tešku sudbinu, negativac je pokazivao mnogo veću količinu moći. Diskutabilnim metodama uzimao je život u svoje ruke pokazujući odlučnost i borbenost što se meni dopadalo.
Dok pišem ovo shvatam da bih ozbiljno trebala da se pozabavim saosjećanjem i identifikacijom sa negativcima jer to nesumnjivo predstavlja odraz neistraženog dijela moje psihe u čije bih tajne voljela da prodrem. Medjutim, to nikako nije današnja tema. Inspirisana Točkom vremena kojem uskoro slijedi premijera treće sezone odlučila sam odgledam nanovo prethodne dvije. Gledajući sinoć jednu od epizoda hvatam sebe koliko sam fascinirana sa dva ženska lika koji su negativci do same samcate kosti.
Lijandrin koja mi u knjizi nikako nije skrenula pažnju iako je bitan i često pominjan lik u seriji svojim prisustvom ukrade svaku scenu što definitivno ima veze sa fenomenalnom Kajt Flitvud, glumicom koja dočarava lik plavokose Aes Sedai koja se zaklela Mraku. Drugi isto toliko fascinantan lik je Lanfear poznata kao Kći Noći, koja je jedna od najopasnijih Izgubljenih. Glumi je prelijepa Nataša O' Kif. Lanfear šarmom, ljepotom, količinom moći i kežualnom okrutnošću predstavlja lik koji bih voljela da mrzim ali ne mogu jer je prosto fenomenalana.
Posmatrajući navedene antagoniste kako glavne junake dovode do situacija u kojima im je život ugrožen shvatam da u procesu nastanka, rasta i kulminacije moći glavnih junaka antagonisti imaju najznačajniju ulogu. Antagonista je onaj koji postavljajući izazov uslovljava protagonistu da poraste i pobijedi ili poklekne i nastrada. Protagonsta tada mora posegnuti duboko u sebe i naći način da nadvlada antagonistu pri tom postajući unaprijedjena i moćnija verzija sebe. Verzija koja da nije antagonoste nikad ne bi bila primorana da nastane.
Iako smo da ovog trenutka govoreći o antagonistima mislili samo filmske i književne likove sad je već vrijeme da proširimo taj termin ne bi li znanje koje tekst nosi sa sobom bilo sveobuhvatno objašnjeno i što kvalitetnije primijenjeno. Pod terminom antagonista možemo svrstati bilo koju osobu ili bilo koju situaciju koji predstavlja prijetnju za naše normalno i zadovoljavajuće funkcionisanje. Svaki put kad se nadjemo u situaciji da nam neko ili nešto čini život lošim tad tu pojavu ili osobu možemo smatrati antagonostom. Usmjerena je, dakle, protiv nas na neki odredjenji način i postaje izvor negativnih emocija i nezadovoljstava.
U engleskom jeziku postoji termin "Katalist" koji, preuzet iz hemije, se odnosi na osobu ili situaciju koja prouzrokuje ili ubrzava promjenu. Upravo je to ono što antagonista ima potencijal da bude. Katalist tj onaj koji izaziva ili ubrzava promjenu.
Onda kad se susretnemo sa pojavom ili osobom koja igra ulogu antagoniste mi tada bivamo stavljeni na probu hoćemo li ga savladati ili ne. Nameće se pitanje da li ćemo izaći van svojih sposobnosti i naći načina da postanemo snažnija verzija sebe koja može da se nosi i nadvlada antagonistu ili ćemo pokleknuti pod napadom sile koja je naizgled jača od nas. Ukoliko antagonistu nadvladamo možemo ga smatrati za katalistu. Ukolilo ga medjutim ne nadvaldamo antagaonista postaje zid o koji smo polomili koplja.
Zavisno od načina našeg postupanja zavisi i naš pogled na anatagoniste jer oni koji su ih savladali u tom procesu su znatno unaprijedili život i sebe. Savladavši antagoniste počinjemo gledati na njih kao na prikrivene blagoslove. Vrlo često ćemo sresti ljude koji su zahvalni na svojim najvećim izazovima jer suočavajući se sa njima došli su na visine koje da nije bilo izazova ne bi im bile dostižne.
Sa druge strane ne savladavši antagoniste našeg života postajemo nezadovoljni i ljuti na život misleći kako nam je sudbina ili neka veća sila okrenula ledja. Krivimo svakog do sebe i ostajemo u tužnom neznanju da svaka situacija sa kojom se susrećemo ima za cilj da nas povede tamo gdje treba da budemo i da nas uslovi da postanemo moćnija verzija sebe jer svi izazovi sa kojima se susrećemo su zamišljeni tako da ih samo ako želimo možemo savladati.
