Osvrt na ljeto 2024
4, septembar, 2024, srijeda.
17.05h
Iako sam u nekoliko navrata kad bih ugrabila malo slobodnog vremena pokušala nešto da napišem ipak mi to na moru nije polazilo za rukom. U jednom trenutku sam odustala i riješila da ću se kad se vratim kući u svoju svakodnevnicu posvetiti svim onim aktivnostima koje su mi nemjerljivo falile a za koje nisam imala ni energije ni vremena, izmedju ostalih i pisanju. To je razlog zašto će ova objava biti retrospektivni osvt na ljeto.
Budući da sam na stabilnom radnom mjestu koje mi omogućava uzimanje stambenog kredita ipak nikad nisam uzela u obzir opciju da uzmem jedan i kupim nekretninu u glavnom gradu ili na moru, dok mi to nije drugarica predložila. Nije mi trebalo puno vremena da razmislim o tome i uvidim da je to dobar savjet i izvodljiva ideja. Na more sam otišla vjerujući da ću upravo to i uraditi. A onda mi se desila primorska stvarnost.
Iako širokoh shvatanja i velikog prihvatanja za sve rase i nacije ne mogu reći da mi ne smeta toliki broj stranaca na primorju. Stranaca koji su tu došli da žive i stranaca koji su turistički tu. Stranaca koji prave nemjerljive gužve u saobraćaju, u marketima, na pumpama, u lokalima, na plažama. Stranaca koji su pretvorili primorje u užurbani mravinjak gužve i buke. U trenucima dok sam se kuvala u automobilu i distancu od 3 kilometra vozila sat vremena, na samoj granici paničnog napada shvatila sam da sebe nikako ne vidim tu.
Suočena sa činjenicom da moj prvobitni plan o kupovini nekretnine pada u vodu preusmjerila sam svoje želje u drugom smjeru. U veoma kratkom periodu pronašla sam i kupila imanje smješteno u prirodnoj oazi udaljenoj svega 1500 metara od mog mjesta i tako ostvarila želju koju sam prije skoro deceniju poželjela i na nju zaboravila. Onog dana kad sam kod notara stavila potpis na ugovor shvatila sam da osjećam odgovornost i da postupak kupovine treba pred sobom da opravdam a to ću uraditi tako što ću od imanja stvoriti nešto.
Da bi sve vezano za kupovinu imanja bilo obavljeno u nekoliko navrata sam sa mora dolazila kući na par dana i na ta putovanja trošila svoje slobodne dane. Ti dani iako nisam radila ne mogu smatrati za slobobodne jer sam jedino bila slobodna od posla dok su me obaveze koje sam tad završavala umarala i više nego rad u lokalu. To je dovelo do toga da sam skoro dva mjeseca provela bez dana predaha. Posljedica navedenog je da sam postala poput strune pred pucanje kako u fizičkom smislu zbog umora tako i u mentalnom uslijed frustracije zbog takvog načina života. Zadnjih dana počela sam da posustajem. Kvalitet mog rada je značajno opao, motorika mi je otkazivala a smjene sam zavšavala prijevremeno ili uz pomoć kolega.
Sad kad se na sve osvrnem i pitam sebe da mogu nanovo da biram da li bih odabrala isto, odgovor koji automatski nastaje u mojoj svijesti je: "apsulutno da, ništa mijenjala ne bih".
Pričajući i stavljajući fokus na nemjerljivi umor zaboravljam da pomenem da je sve ostalo bilo fenomenalno. Ekipa na poslu, osjećaj odgovornosti da se kvalitetni ljudi ispoštuju čak i kad nije lako, jutarnji espreso zbog kojeg sam ranije ustajala ne bih li gužve u saobraćaju izbjegla i koji sam u društvu ispijala zagledana u more na kojem su se jedrilice njihale, interakcija sa ljudima koja me je inspirisala na veliki broj tekstova koji samo čekaju da budu napisani, luda vožnja gliserom po otvorenom moru koja me je iz nekog razloga podsjetila na momente kad sam galopirala na konjskim ledjima, pogled ispod padobrana na beskrajno plavetnilo gdje se spajaju nebo i more samo su neki od trenutka koji su bili vrijedni da ih umorom platim.
.jpg&w=250)