Izazovi svakodnevnog života
21, april 2024, nedelja.
18.32h
Radovala sam se ovom vikendu jer je to trebao da bude prvi posle nekoliko njih koji bih mogla iskoristiti za odmor. Medjutim, poslovne obaveze su mi subotu "oduzele". To jeste bilo samo sat vremena ali ipak sam morala da ustanem na zvuk alarma i umjesto da se izležavam uz kafu podjem do posla. Iako se tih sat vrmena čini neznatnim sama činjenica da sam imala obavezu već subotu vadi iz kategorije dana predvidjenog za odmor. Jedino mi je preostala nedelja koja mi je kako se ispostavilo pričinila malo zadovoljstva. Iako sam se prvi put nakon sedam dana istinski naspavala ustavši i vidjevši ne da nema sunca već i da je pao snijeg znala sam da me čeka dug i dosadan dan. Ne volim činjenicu da mi raspoloženje zavisi od vremenskih prilika ali na žalost jeste tako.
Misli me sve više vuku ka moru.
Napredovala sam u pregovorima vezano za sezonski posao. Kontaktirala sam poslodavca i saznala da bi za mene bilo mjesta u timu. Medjutim, još konačnu odluku pristajem li ili ne nisam donijela jer još treba da se čujem sa menadžerem i saznam sve uslove rada i opis mog potencijalnog posla. U pregovorima mi je veoma bitno da tačno znam šta bi sve bili moji poslovni zadaci i da li se uklapaju u ono na šta sam spremna da pristanem. Takodje, osim posla moram pronaći i smještaj. Zamišljam garsonjeru van grada koja nije previše izolovana ali dovoljno da imam mir. Potražila sam nekretnine za izdavanje i vidjela da ih zaista ima puno ali su cijene izuzetno visoke. Većina plate bi mi išla na stanarinu. Medjutim, to je izdatak koji sam spremna da prihvatim da bi sebi obezbijedila ljeto na moru. Na poslu bih imala ljude i komunikaciju a na stanu mir, tišinu i samoću - za moj sklop ličnosti idealna kombinacija.
U nedoumici sam kako da posložim sjutrašnje obaveze koje nakon pasivnosti današnjeg dana jedva čekam. Imam zakazan termin kod frizerke a velika je vjerovatnoća da će me baš u tom periodu pozvati i automehaničar ne bi li mi zamijenio senzor na autu. Na pauzi od posla moram mamu povesti do nekoliko institucija ne bi li završila odredjene obaveze. Takodje, trebala bih poći u teretanu ili se vratiti pripremama za trku a sve je to vremenski moguće tek nakon posjete salonu što znači da će mi najvjerovatnije biti žao da kosu kvarim u teretani ili na trčanju po vlažnom vremenu u šumi.
Dok pišem shvatam da ću najbolje vidjeti šta, kad i kako sjutra. Kako ja volim reći - planiraću u hodu.
23, april, 2024, utorak.
13.30h
Automehaničar mi je zakazo za danas i tako sam po najgorem mogućem vremenu pošla do njega. Znajući da ima sigurno dva sata posla ponijela sam lap top i svratila u lokal obližnjeg hotela ne bih li malo pisala. Ovih skoro pa godinu i po od kad se bavim pisanjem razvila sam neobičnu naviku da isključivo pišem u lokalima. Gužva, muzika i komunikacija ostalih gostiju mi ni malo ne smetaju niti remete moju koncentraciju. Medjutim, zanimljivo je to da bih bila uspješna u pisanju lokal mora da mi je poznat. Naime, tek nakon drugog, trećeg dolaska počinjem da se adaptiram na prostor i da budem uspješna u pisanju. Lokal u kojem se trenutno nalazim ima zaista prijatan enterijer ali s obzirom da tek prvi put boravim u njemu umjesto da pišem tečno i bez prekida uspijevam jedino da gledam kroz prozor kako kiša pada.
25, april 2024, četvrtak.
17.35h
Četvrtak je jedan od, za mene, najnapornijih dana na poslu. Ustajem izuzetno rano, kafu pijem na brzinu, doručak isto tako u velikoj žurbi pojedem a sve to prati velika frustracija kako zbog nenaspavanosti tako i jer su i kafa i doručak nešto u čemu uživam a žurba mi sve to onemogućava. Na poslu sam do kraja radnog vremena što me dodatno iscrpi na već postojću nenaspavanost. Zanimljivo je da su umor i neispavanost fizički simptomi u tijelu ali um na sve to nadodaje i frustraciju upravo zbog i jednog i drugog. Na jedan problem kači se dodatni. Jedan se ne može zaobići, pri tom mislim na umor i neispavanost dok se frustracija ipak može izbjeći. Makar u teoriji. Ja ne uspijevam da je izbjegnem.
Jutarnji časovi tj način na koji ih provedem zaista jesu temelj svakog dana i kako će on izgledati, u kojoj mjeri će biti uspješan. Da bih smatrala da mi je dan počeo onako kako želim potrebno je da se dovoljno naspavam, da kafu sa uživanjem i na miru popijem, da na isti način doručkujem i da se uz muziku lijepo sredim. Neke dane u toku sedmice je moguće započeti na taj način a neke ne. Srećom vikendi su osim rijetkih izuzetaka slobodni i uvijek te dane započinjem navedenim načinom s tim što najčešće i šetnja prirodom bude uključena.
Za sebe mogu reći da sam kvalitetan i posvećen radnik u svoj struci ali sam isto tako veoma zaštitnički nastrojena prema svom slobodnom vremenu. Reći da imam slobodno vrijeme jeste ali i nije u potpunosti tačno. Slobodno je samo u odnosu na poslovne obaveze a na svaki drugi način je i više nego ispunjeno. I upravo sve stvari u kojima maksimalno uživam i koje su mi bitne ali koje uprokos tome crpe moju energiju obavljam u onom vremenu koje mi preostaje od posla. Ukoliko bih morala da napravim tabelu mog energetskog utroška više od 50% otpalo bi na posao, dok sve ostale aktivnosti bi zauzele drugi, manji dio tabele. Dakle pisanje, trening, razrade potencijalnih ideja i planova, istraživanje i širenje znanja radi kvalitetnijeg pisanja obavljam sa onom energijom koja preostane od posla. To je razlog zašto ne volim kad mi se posao umiješa u slobodno vrijeme.
Tokom sedmice bila sam pitana ne bih li mogla da preuzmem odredjenu obavezu koja bi od mene zahtijelava žrtvovanje kako slobodnog vremena tako i energije. Pošto sam procijenila da je moja odgovornost prema obavezi ista ili čak i manja nego mojih saradnika obavezu sam odbila. Posmatrajući svoje misli i emocije u navedenoj situaciji primijetila sam da se kod mene budi odredjena količina krivice. Kao da onda kad sam odabrala da uradim ono što želim tj bolje rečeno kad sam odbila što ne želim moj emotivni sistem reaguje kao da sam uradila nešto loše.
Nikako nisam sama u ovome jer ovaj fenomen je nešto što se ispoljava kod mnogih ljudi. Vaspitanje koje čovjeka programira da bude na odredjeni način ga uslovljava da onda kad bira sebe i svoje potrebe osjeća krivicu jer je to tradicionalno okarakterisano kao sebičnost. Čak i onda kad je osoba poput mene svjesna kako postojanja tog progarama generalno tako i u meni lično biologija tijela je ipak uslovljena da reaguje emocijom krivice. Medjutim, koliko god bila teška za izdržati ta emocija krivice nikako ne treba da bude razlog da potrebe budu zanemarene u korist bilo čega. Rješenje su jasno postavljenje granice u odnosu na sve i svakoga i istrajnost da prelazak tih granica bude nešto što se ne toleriše. Naravno, ovo je proces koji se tokom života uči kroz greške i ponavljanje.
