Tolerancija na stres
.jpg&w=450)
Ko me čita zna da sam nebrojano puta pisala o dualnoj prirodi naše realnosti pod čim sam podrazumijevala da nema te osobe koja će za svog života doživljavati samo pozitivna ili samo negativna iskustva. Život, po pravilu bez izuzetka, bude smjenjivanje prijatnih i neprijatnih dešavanja. Promijeniti to nemamo moć. Jedinu moć nam je data u segmentu pronalaska konstruktivnijih načina gledanja i nošenja sa onim periodima koji nam ni malo nijesu prijatni. O tome sam već pisala u članku Onda kad se ne osjećamo dobro.
Danas želim da se pozabavim sličnom ali do sad neobradjenom i pri tom veoma bitnom temom a to je, koliko god kontradiktorno zvučalo, pozitivna strana stresnih i nemilih dogadjaja. Već je objašnjeno da dogadjaje te vrste ne možemo izbjeći ali to nam donosi mogućnost da spoznamo koje sve skrivene darove stresni dogadjaji mogu nositi sa sobom.
Jedan od tih darova koji ima višestruku korist u našem životu je dizanje tolerancije na stres.
Svaki nemili dogadjaj koji sa sobom nosi navalu negativnih emocija koje divljaju u našem tjelesnom sistemu može se staviti pod definiciju stresa. Stres izbacuje organizam iz stanja homeostaze. Homeostaza predstavlja uravnoteženo stanje organizma. Svaki sistem funkcioniše optimalno i organizam se nalazi u stabilnom i izbalnsiranom stanju. Onda kad dodje do stresa organizam biva upravo uslijed strasa izbačen iz balansiranog stanja-stanja homeostaze. Prirodna reakcija organizma je da aktivira sve potrebne resurse da bi stanje balansa opet bilo uspostavljeno. A da bi stanje balansa bilo opet uspostavljeno organizam se mora adaptirati na stres. Da bi se organizam adaptirao na stres on mora ojačati.
Ako već ne možemo, a ne možemo, izbjeći stresne dogadjaje onda je dobro što oni čine da budemo jači. Davno je rečeno "ono što te ne ubije čini te jačim".
Prethodni paragraf je imao za svrhu da proces adaptacije na stres definiše biloški ali hajde da vidimo kako to zapravo izgleda u svakodnevnom životu.
Stres nam je, složićemo se svi, svakodnevni pratilac. Postoji izreka u našem narodu "držati se pod staklenim zvonom". Jedino osoba koja se drži ispod staklenog zvona može biti poštedjena stresa. Medjutim, danas takvih ako ih i ima veoma su malobrojni. Živeći život u ubrzanom svijetu visoke tehnologije a niskih primanja, društvenih mreža koje nas mogu povezati sa bilo kim na ovom svijetu a opet uprkos tome, niskog nivoa medjuljudskih odnosa svakodnevno smo bombardovani izuzetno visokim količinama sresa. Poslovni, partnerski, porodični, prijateljski pa čak i usputni odnosi kao na primjer sa kasirkom u marketu mogu da budu triger za burnu reakciju.
Gužve u saobraćaju, nepristojni vozači, neoprezni pješaci, nemanje parking mjesta, rokovi na poslu, nametljive kolege, agresivni šefovi, bezosjećajni partneri, nezahvalna djeca, računi, rate, redovi u institucijama... Lista bi mogla bi biti kilometarska. Poenta je da nam je stres svakodnevni saputnik. Medjutim, taj saputnik traži od nas da pronadjemo način da se sa njim bolje nosimo i da ga čak na neki način i pobijedimo.
Dok pišem ove riječi razmišljam da li tolerancija na stres uslijed stresa raste na istom nivou kod svih ljudi ili su neki on nas bolji a neki lošiji u tome. Zaključak koji donosim je da stresne situacije neminovno kod svih nas dižu toleranciju. Htjeli mi to ili ne organizam ce naći svoje načine da podigne toleranciju na stres i da u budućim sličnim situacijama manje burno reaguje. Ova sposobnost organizma blagotvorno na nas djeluje jer čim je stres manji organizam i njegovi sistemi manje stradaju. Ipak, ostaje da bude rečeno da postoji kategorija ljudi koji osim standardne adaptacije organizma na stres pronadju način da dodatno stresne situacije okrenu u svoju korist i tim izuzetno napreduju.
Ako ćemo baš da diseciramo mehanizam nastanka stresa moramo da uzmemo u obzir da je stresor (pojava koja nam izaziva stres) moguć samo ako kod nas dolazi do stresne reakcije. Tim želim reći da stresor sam po sebi nema snagu već je naša reakcija ono što mu omogućava da postoji kao stresor. Dokaz koji ću iskoristiti da potkrijepim ovu tvrdnju je taj da neće dvije osobe identično reagovati na isti stresor. Na primjer jedna osoba se može onesvijestiti uslijed pogleda na nekoliko kapi krvi dok će druga osoba krv staloženo i bez ikakve reakcije posmatrati. Navedena krv je stresor samo ako osoba koja je posmatra na nju reguje kao na izvor stresa.
Navedeno je rečeno u svrhu pojašnjenja da osoba koja stres koristi da ojača uvidja svoju ulogu u nastanku stresa. Ta osoba će shvatiti da stresa ne bio bilo da ne postoji njena reakcija. Svjesna osoba nadje način da promijeni svoju reakciju. To na samom finišu donosi da ono što je osobi bilo danas uzrok stresa sjutra ne predstavlja ni najmanju neprijatnost. Današnji stres za svjesnu osobu je sutrašnji sasvim neutralni dogadjaju koji u njoj ne budi nikakvu reakciju.
Prvi korak da budemo osoba koja posmatra svoje reakcije i mijenja ih u svoju korist je da spoznamo, kao što se nadam da jesmo jer su prethodna dva paragrafa imala upravo to za cilj, da ni jedno dešavanje ne nosi sa sobom "moranje" da naša reakcija bude takva kakva jeste. Dogadjaj je neutralan i postoji sam za sebe a naša reakcija je NAŠA i ona postoji sama za sebe nevezano za dogadaj. Ukratko rečeno pojavu tj dogadjaj ne možemo da biramo niti na njega da utičemo ali zato svojim reakcijama, iakao nam se možda čini da ne možemo, itekako možemo da vladamo. Na jedan te isti dogadjaj čitava je lepeza različitih reakcije koje mi možemo ispoljiti. Na nama je da odaberemo one koji su najkonstruktivnije po nas.
Sledeći korak je da odaberemo reakciju koja je najmanje stresna po nas. Iako sam savršeno svjesna da ne možemo sve uzročnike stresa predvidjeti i na njih pripremiti svoje konstruktivne reakcije ipak je veliki broj stresora predvidljiv zato što se dešavaju na dnevnoj bazi. Ukoliko za glavne segmente života odaberemo samo po jedan glavni uzročnik stresa i nadjemo konstruktivniju reakciju na njega dnevna količina stresa će biti znatno smanjenja.
Ovako napisano djeluje lako. Medjutim, ovaj proces zahtijeva vrijeme, vježbu ali i posvećenost. Prije svega najbitniju ulogu igra naša želja da postanemo unaprijedjena verzija sebe koja vlada situacijama a ne obrnuto da situacije vladaju njiom. Ako ste osoba koja ipak želi da je ona ta koja se pita sa svojim reakcijama vidjećete da kroz vježbu postaje lakše.
Proces po pravilu ide na sledeći način:
Detektovali ste stresor i odabrali ste konstruktivnu reakciju. Došlo je do stresora ali vi se niste sjetili da odreagujete onako kako ste riješili, na novi konstruktivni način. Nema veze. Program je ovog puta pobijedio. Biće prilike. Kad se prilika opet ukaže možete sebe uhvatiti na pola standardne, destruktivne reakcije. Početak je bio isti ali sad imate moć da promijenite kraj. Uskoro kroz vježbu hvatate sebe i prije nego odreagujete šta se spremate da uradite. Tad je moć u vasim rukama da ovog puta odreagujete onako kako je po vas i samu situaciju najbolje.
U svjesnosti je moć.
