(Ne)reaktivnost
Dešava se tako da me vrlo male i nebitne situacije podsjete na velike i korisne istine. Tako sam se danas podsjetila da reakcije nisu neraskidivom vezom vezane za situacije i da reakcije možemo birati kad već situacije ne možemo.
Moj automobil je veoma, kako spolja tako i unuta, lijep. Medjutim, unutrašnjost bež boje je izuzetno osjetljiva i na najmanju količinu prljavštine. Kako je ovo period snijega, kiše i blata moj najčešće čist automobil se poprilično isprljao i ja sam juče riješila da ga generalno očistim i to na način na koji ga u auto perionicama ne mogu očistiti. Da bi sve bilo blistavo provela sam preko dva sata četkom čisteći sve one mrlje sa sjedišta i vrata koje su kvarile enterijer. U tom procesu sam auto skvasila malo više i zato je moralo otvorenih vrata da se suši.
Dok se sušilo ja i mama smo striktno vodile računa da naša mačka bude u kući jer iz nekog samo njoj znanog razloga prosto obožava da se uvuče u automobil i da za sobom ako je loše vrijeme ostavi trag prljavih šapica. Juče smo uspjeli da sačuvamo kola od nje ali danas ne. Mali znak nepažnje i ona je izašla napolje a da nismo ni primijetili. Shvativši da mačka nije u kući otišla sam do auta i tamo sam imala šta da vidim. Preko mojih bež blistavo čistih i izribanih sjedišta nalazili su se blatnjavi otisci mačjih šapa.
U tom trenutku sam osjetila da se u meni budi enormno veliki bijes i želja da okrivim mamu jer eto ona nije vodila računa o "svojoj mački". Medjutim, prije nego što je došlo do reakcije svjesnost je osvijetlila kako se spremam da odreagujem i umjesto reakcije bijesa i ljutnje okrenula sam sve na šalu. Mrlje su bile vrlo brzo očišćene i nije se primjećivalo da je mačka tuda prošla.
Kasnije razmišljajući o svemu odlučila sam da napišem tekst jer većina nas nije svjesna svoje reaktivnostii. Možda čak nismo ni svjesni koliko reaktivnost može da ima velike posledice kako na naš tako i na tudji život jer ne stignemo da razdvojimo situaciju od reakcije. Ne znamo čak ni da je to moguće jer nas niko nije naučio da situcija ne nosi sa sobom odredjenu i fiksnu reakciju. Situacija je fiksna, reakcija je opciozna.
Kako nastaju naše reakcije?
Da bi smo razumijeli svoje reakcije moramo prije svega da razumijemo programe ponašanja. Većina programa uslijed vaspitanja, socijalizacije, posmatranja i interakcije sa sredinom nastaje u ranom djetinjstvu. Program se može definisati kao nesvjesni i striktno utvrdjeni scenario po kojem bez izuzetka postupamo. Naša ponašanja i reakcije su spoljnje manifestacije programa ponašanja. To znači da kako reagujemo uvijek oslikava po kojem programu funkcionišemo. Te reakcije mogu biti pozitvne ili negativne ali ono za njih kataketristično je da kod većine ljudi nisu pod kontrolom svjesnog već podsvjesnog uma. To znači da većina ljudi malo kontrole ima nad svojim reakcijama.
Programi se učvršćuju kroz ponavljanje i tako reakcija postaje obavezan dio programa ponašanja. Dakle, svaki put kada se nadjemo u odredjenoj situaciji naš program ponašanja vezan za tu situaciju se aktivira i mi postupamo po utvrdjenom scenariju manifestujući ista ponašnja i iste reakcije. Takav sistem funkcionisanja dovodi do toga da smo u potpunosti nesvjesni da reakcija nije nešto što je neodvojivo od programa i da se reakcija ukoliko je destruktivna može zamijeniti za konstruktivnu.
Biću iskrena i reći da je program i reaktivnost po programu veoma teško savladati i neželjne reakcije zamijeniti željenim jer je program biološki uslovljen. To znači da kroz ponavljanje tokom našeg života program postaje dio biološkog sistema i onda kad se aktivira vuče nas na svim nivoima da po njemu postupamo. Nas um ali i naše tijelo koje reaguje po aktiviranjem hemijskih reakcija u mozgu prosto ne može a da ne postupi po programu. Zapravo može ali je to prilično zahtjevan proces.
U mom gore navedenom primjeru vidimo da je moja programom stečena rekacija da ljutnjom, bijesom i željom da nekog okrivim reagujem kad mi je trud uništen. Tako sam uvijek u prošlosti reagovala. Svi moji sistemi reaguju uslovljeni programom. Misli, emocije i želja za reakciom su takve da reflektuju program i to pokazuje njegovu snagu kojoj se veoma teško oduprijeti. Medjutim, postoji nešto što ima veću snagu od programa i što u mom primjeru mijenja čitav slijed dogadjaja.
Svjesnost ima veću snagu jer svjesnost donosi moć slobodne volje.
Proces uključenja svjesnosti izgleda tako da u onoj mjeri u kojoj je moguće objektivno sagledamo sebe i priznamo da u nekim situacijama ne reagujemo na najbolji mogući način. Kako analiziramo te situacije uvidjamo da uvijek kad se aktiviraju isti trigeri reagujemo na isti način. Tad definišemo šta su naši trigeri, definišemo kako na njih reagujemo i na koji nam način to šteti. Zatim definišemo koja reakcija je prikladnija. Teorijski dio je gotov i prelazi se na praktični.
Budnim okom pratimo kad se pojavi odredjeni triger koji nam izaziva odredjene negativne emocije. Svjesni da se aktivirao program i da nas vuče na jednu te istu destruktivnu reakciju ovoga puta reagujemo na nov način za koji smo utvrdili da je konstruktivan. Reagujemo tako iako nas sav umno tjelesni sistem vuče da odreagujemo na stari način, po starom programu.
Ta mala a enormno velika pobjeda uzdrmava same temelje programa ponašanja. Po prvi put ne program već slobodna volja je zavladala. Medjutim, to je samo jedna osvojena bitka, rat tek treba da bude dobijen a to znači da budnost svjesnosti nikad ne smije da opane jer će nas konstantno kušati nove situacije koje će za cilj imati da nas vrate na poznatu teritoriju programa ponašanja.
Silom svoje svjesnosti se moramo odupirati i kroz ponavljanje ojačati novi oblik ponašanja koji kad se dovoljno puta ponovi postaje novi program koji je zamijeni stari, destruktivni. Slobodno možemo reći da to postaje naše novo ja.
Kao neko posvećen razotkrivanju i korekciji nesvjesnih i destruktivnih programa ponašanje mogu reći da je to svakodnevni posao posmatranje i hvatanja sebe. Nekad se uhvatim na vrijeme a nekad kad program odradi svoje. Nekih dana se osjećam kao da posmatram hologram realnosti a nekad me programi svom svojom silinom nose kao što list biva nošen vjetrom. To je konstantna igra gdje sam "ponekad gazda, ponekad sluga" ali ne prestajem da je igram jer jednom kad sam počela ne mogu i ne želim stati jer prelaziti iz domena nesvjesnog u svjesno znači uzeti moć u svoje ruke.
