Da li je to sudbina ili trauma?
Nedavno sam odgledala kratak insert iz podkasta Lewis Howes-a koji me je inspirisao na ovaj tekst.
Gošća podkasta, govoreći o muško-ženskim odnosima, osvrće se na ekstremno jak osjećaj privlačnosti ka odredjenoj osobi koji smo svi makar jednom osjetili u svom životu. Ona kaže da koliko god mi ubijedjeni bili da je ta fatalna privlačnost znak sudbine da smo našli pravu osobu, ona zapravo predstavlja situaciju u kojoj je naš podsvjesni um detektovao osobu koja predstavlja otelotvorenje naših najdubljih trauma i trigera i upravo glavni simptom koji na to ukazuje je jak magnetizam koji nas vuče ka toj osobi. Ona dalje navodi da kad osjetimo da smo upoznali osobu sa kojom imamo jaku hemiju treba da bježimo glavom bez obzira jer ta osoba nikako ne može biti dobra po nas.
Ovo je koncept sa kojim sam se već susretala čitajući radove iz oblasti psihologije ali i posmatrajući sebe i svoje programe ponašanja. Naime, kao djeca na osnovu odnosa sa najbližim srodnicima stičemo uvjerenje šta ljubav jeste. Ako su u našem domu iz djetinjstva odnosi medju roditeljima/starateljima medjusobno ali i sa nama samima bili harmonični naša definicija ljubavi je zdrava i konstruktivna. Medjutim mnogo češće naši roditelji/staratelji su ispoljavali toksične programe ponašanja u medjusobnom odnosu i u odnosu sa nama i mi kao mali nemajući bolje primjere smo stekli uvjerenje da je ljubav to što su nam oni prezentovali.
Naša privlačnost ka ljubavnim partnerima bazira se na podsvjesnim uvjerenjima šta za nas jeste ljubav. Imajući podsvjesno toksičnu definiciju ljubavi mi uvidjevši osobu koja je otelotvorenje te toksičnosti bivamo njom privučeni kao noćni leptir na svetiljku. Zato što naš podsvjesni um ne poznaje razliku šta je za nas dobro a šta loše, on u toksičnoj osobi i vezi sa njom vidi priliku koja će nam pružiti istu onu vrstu ljubavi koju smo iskusili u djetinjistu. Ovo objašnjava zašto idemo ka ljudima koji su loši za nas dok one koji bi bili dobri čak i ne primijećujemo. Idemo ka onom sto nam je blisko, poznato i već vidjeno a to je osoba sa kojom ćemo u ljubavnom odnosu rekreirati sve traume iz djetinjstva i nanovo ih proživljavati.
Dio sa kojim se ne slažem je gošćin savijet da takve ljude trebamo izbijegavati u širokom luku. Svjesna sam da njen savijet može djelovati kao jedini koji je ispravan medjutim ubijedjena sam da naša fizička realnost ne funkcioniše na taj način. Uzevši u obzir da takav partner ima ulogu da nam rekreira traume i trigere ne možemo a da ne primijetimo da on ima samo ulogu da nam pokaže i na površinu izvuče ono što već postoji u nama. A znajući da sve što postoji u nama se manifestuje kao fizička realnost u vidu ljudi i dogadjaja postaje očigledno da čak iako bi smo željeli (a želimo itekako) ne možemo pobjeći od ljudi koji će trigerovati naše trume.
Svrha života na ovoj planeti jer rast i razvoj. Dizanje svijesti. Medjutim da bi rasli moramo spoznavati i otpuštati podsvjesne programe ponašanja. Moramo sve što postoji u nama a toga smo nesvjesni izvesti na svjetlost svjesnoti. A najveće moguće ogledalo i sredstvo da sve podsvjesno postane svjesno je naš partner. U ljubavnom odnosu koji je po pravilu najizazovniji i često najbolniji nalazi se najveći potencijal za rast i dizanje svijesti. Trigerujući naše traume partner nam, daje priliku da ih prevazidjemo i time sebe unaprijedimo.
Traume ne možemo prevazići bježeći od njih i izbjegavajući ih. Jedini način je da se uhvatimo u koštac sa njima. Nismo došli na ovdje da bi smo sebe držali na sigurnom. Velika je zabluda da sebe možemo sačuvati na sigurnom čak i kad to hoćemo. Život na ovoj planeti nije tako osmišljen. Slično je video igrici. Da bi prešli na veći nivo moramo savladati izazove trenutnog nivoa. Savladati i prevazići a ne izbjegavati.
.....................................................
Ukoliko želite pomoć na putu spoznaje uvjerenja koja se kriju u korjenu vaših trigera u ljubavnom odnosu, kontaktirajte me na:
