Umor, vjerni pratilac
8, jul, 2024, ponedeljak.
16.40h
Već neko vrijeme nisam pisala dnevnik ali upravo je došao savršen trenutak za to jer se nalazim na istom mjestu gdje sam napisala većinu svojih tekstova. U Plavu sam u svom omiljenom Misk lokalu, sjedim na svom omiljenom mjestu i započinjem ove redove. Primijetila sam da kad odredjeno mjesto odredim da upravo tu obavljam neku aktivnost to mjesto kao da poprima energiju te aktivnosti i postaje mjesto gdje se ta aktivnost najbolje sprovodi. Tako ja u novom okruženju malo otežano pišem u samom početku dok na mjestu koje povezujem sa pisanjem onog momenta kad sjednem tekst izlazi iz mene.
Uzela sam dva slobodna dana na poslu i došla do kuće ne bih li završila neke neodložive obaveze. Da bih imala današnji dan čitav slobodan i da bih se probudila u svom krevetu odlučila sam da krenem nakon što završim sa poslom i mehničarem kod kojeg sam morala poći jer mi se upalila lampica da je filter izduvnih gasova zapušen. Tamo sam se zadržala dosta vremena da bih na kraju saznala da ništa ne može trenutno da se uradi i da sa autom ne smijem krenuti na duže putovanje. Srećom imala sam od koga da pozajmim auto tako da sam krenula oko 20h veoma umorna i sa poprilično lošom koncentracijom i autom na koje nisam navikla. Vozila sam četri sata i u zadnjim kilometrima bukvalmo počela da posustajem od umora. Borila sam se da ne zaspem ali srećom putovanju je došao kraj a ja sam pošla direktno u krevet.
Probudila sam se poprilično umorna i bezvoljna. Jutro sam provela na terasi ispijajući kafu. Doručak sam toliko odložila da kad sam konačno sjela da jedem bilo je vrijeme ručku. Nakon toga sam pošla i završila jedan dio obaveza koje su me dovele ovdje a popodne sam ostavila za pisanje kojem na primorju nikako ne uspijevam da se posvetim. Na Vajber bilješkama gomilam potencijalne teme za pisanje ali ne nalazim ni vrijeme ni energiju da im se posvetim.
Umor je moj svakodnevni pratilac. Moja radna sedmica ima ciklus. Prvog dana količina energije i volje za radom je izuzetno velika i to zna da potraje sledeća dva dana. Već treći dan energija opada, to se nastavlja i tokom četvrtog i petog dana dok šesti dan ozbiljno preispituem svoje razloge dolaska na more da radim i da li je to meni trebalo. Onda dodje slobodan dan koji me rifrešuje i ciklus kreće ispočetka. Konkretnih nezadovoljstava nemam jedino umor koji mi onemogućava ičim da se bavim. Teretana mi je nezamisliva a ni odlasci na plažu nisu česti, jedino uveče ponekad prošetam i podjem na piće ali se dugo ne zadržavam jer žurim da sam posle 21h u krevet.
Dolazak ovdje "plaćam" sa dva slobodna dana što znači da ću sledeći slobodan dan imati tek kad prodju dvije sedmice. Pomisao na to mi je strašna jer ova dva dana odmoriti neću jer me već sjutra popodne očekuje putovanje a preksjutra opet radim. Očekuju me dakle dvije sedice napornog rada. Drugarica je postavila mnogo dobro hipotetičko pitanje: "može li se čovjek ikad navići na težak rad?" Pretpostavljam da se čovjek može navići na sve kad mora ali nikad ne može pobjeći nezadovoljstvu koje neminovmo dolazi onda kad nema apsolutnu vlast nad svojim vremenom i slobodu da ga troši isključivo onako kako želi.
Sjutra jutro započinjem rano. U 9h imam zakazano kod frizerke a poslije toga me čeka banka. Nakon ručka polazim na četvoročasovno putovanje ka moru. Preksjutra započinjem radni ciklus ali ovog puta ne odmorna i osvežena.
.jpg&w=250)