Linijama paralelnih realnosti
O paralelnim realnostima sam već govorila. To je koncep koji duhovnost i nauku spaja u jednu tačku. Ja sam do sad pročitala veliki broj tekstova koji govore na tu temu. Svaki autor objašnjava paralenlne realnosti na svoj način. Nekad su ta objašnjenja istinski komplikovana i teška za shvatiti dok onda kad su i jednostavno objašnjenja budu poprilično nevjerovatna. Za sve one koji se sa paralelnim relnostima susreću po prvi put svojim ću riječima, onako kako ih ja shvatam i doživljavam, objasniti a nakon toga ćemo se zajedno pozabaviti njihovom vjerovatnošću i svim argumentima koji idu u prilog da u tom konceptu može biti istine. Za kraj ostavljam kako koristiti sve navedeno u svrhu unapredjenja sopstvenog života.
Paralelne realnosti predstavljaju nemanifestovani potencijal. Mi živimo fizičku realnost koja svima nama izgleda tako kako izgleda. Medjutim, svaka moguća realnost postoji kao potencijal koji ima mogućnost materijalizovanja. To jednostavno rečeno znači da svaka varijanta vašeg života koju možete zamisliti postoji kao nemanifestovani potencijal sa mogućnošću za manifestovanje tj materijalizaciju kao fizička realnost. Način na koji sam ja sebi a sad ću i vama pokušati da ilustrujem kako to izgleda je da svoj život koji trenutno živimo možemo zamisliti da izgleda kao prava linija. Odmah pored te linije nalazi se druga linija paralelno povučena sa njom. Te dvije linije se ne dodiruju ni u jednoj tački i izmedju njih postoji prostor. Tih tako povučenih linija je bezbroj. Svaka linija osim one koja je materijalizovana predstavlja jednu od paralelnih realnosti. Što je linija paralelne realnosti bliža liniji materijalizovane realnosti to je ona sličnija sa njom i lakše ju je dosegnuti tj preći na nju. Isto tako što je linija paralelne realnosti udaljenija od materijalizovane relanosti to ona drastično drugačije izgleda i teže ju je dosegnuti.
Da bi sve navedeno bilo mnogo jasnije hajde da analiziramo jedan hipotetički primjer.
Zamislimo osobu čija materijalizovana realnost izgleda tako što ta osoba iznajmljuje poslovni prostor koji koristi politička partija za svoje skupove. Na toj liniji nema promjena ukoliko osoba ne zakorači, uslovno rečeno, na najbližu paralelnu realnost. To izgleda tako što osoba pomisli da bi se mogla učlaniti u partiju. Onog trena kad zamisao spovede u djelo paralelna realnost se promijenila. Ono što je u jednom trenutku postojalo kao nematerijalizovani potencijal (učlanjenje u partiju) u sledećem je postalo materijalizovana realnost. Mogućnosti promjene realnosti tu ne prestaju. Sledeća najbliža linija paralelne ralnosti je napredak unutar partije. Sledeća je predsjednik na opštinskom nivou, sledeća član parlamenta, sledeća predsjednik partije na državnom nivou, sledeća premijer države.
Sve navedene mogućnosti postoje kao nemanifestovani potencijal koji ima mogućnost za materijalizaciju kao pojavna fizička realnost tj kao život i životne okolnosti.
Hajde sad da se pozabavimo mogućnošću da teorija o postojanju paralenlnih realnosti bude tačna.
Sa našeg standardnog ljudskog gledišta teško da možemo zamisliti tako nešto. Pomisliti na postojanje prostranstva ispunjnog potencijalom koji čeka da bude materijalizovan je skoro pa nezamislivo. Medjutim, da li neko od nas ikad objektivno sebe zapita koliki je zapravo naš kapacitet da znamo veće istine Univerzuma u kojem živimo? Da li je naša percepcija i svijest dovoljno razvijena da imamo sposobnost da pojmimo išta više od onog što nam naša čula dozvoljavaju? Možemo uzeti odredjene životinje za primjer poput mačke koja dijeli ovaj svijet sa nama ljudima ali ga doživljava na sasvim drugačiji i nama nezamisliv način jer su joj čula drugačije gradjena nego ljudska. Ukoliko zamislimo da se neko rodio bez odredjenog čula poput vida tad uvidjamo da ta osoba nikad neće spoznati kako izgledaju boje. Postaje jasno da je svijet koji vidimo ograničen samo na naša čula i to kako su biološki strukturisana. Ko nam može garantovati da možda evolucijom odredjena čula nismo razvili i da smo onemogućeni da vidimo nešto što jeste dio našeg svijeta ali je za nas nepojmljivo samo zato što nemamo kapacitet da to vidimo.
Poenta priče je da teorije poput ove ne možemo odmah odbaciti kao nemoguće već se moramo zapitati da li nam možda fali kapacitet da ih u svoj svojoj veličini uvidimo.
Nakon sve ove meni vrlo a nadam se i vama zanimljive priče došli smo do dijela gdje će biti objašnjeno kako se teorijom paralelnih realnosti možemo služiti u svrhu postizanja željenih dostignuća u svom životu.
Poslužiću se već pomenutim primjerom o političaru. Ako smo pažljivo čitali vidimo da je početna tačka bila nevezanost za politiku a završna premijer država. Posloženo na ovaj način djeluje praktično nemoguće doći sa jedne (početne) na drugu (zavrsnu) tačku. Medjutim, izmedju ovih linija nalazi se veliki broj drugih paralelnih realnosti kojima je pomenuta osoba išla. Dakle, prelazila je sa jedne na drugu postepeno. To možemo zamisliti kao stepenište od pedeset stepenica. Nemoguće je sa prve jednim skokom doći na pedesetu, ali idući sa jedne na drugu postepeno se nadjemo na vrhu.
Kao što je svakoj osobi moguće da sa prve stepenice dodje na pedesetu tako je i svima nama moguće doći na liniju željene paralelne realnosti ma koliko ona daleko bila i koliko se razlikovala od naše trenutne materijalne realnosti. Ono što je u ovom procesu bitno je ići korak po korak prema cilju. Svaka promjena relnosti koja je različita pa makar u najmanjem detalju od one prethodne predstavlja jedan stepenik bliže zacrtanom cilju.
Svaki cilj je dostupan samo ako idemo ka njemu. Svaka realnost postoji kao nematerijalizovani potencijal i samo od nas zavisi da li ćemo ići linijama koje nas dovode do željene realnosti.
Objasnila sam da je postupnost ključ uspjeha. Medjutim, postoje faktori koji su presudni da li će do uspjeha doći.
Kad sebe zapitam da ako su svima nama bez izuzetka dostupne sve željene realnosti šta je ono što predstavlja razliku izmedju onih koji dostignu da nemanifestovana realnost postane manifestovana i onih koji ostanu na istoj tački. Odgovor koji mi dolazi je da prije svega moramo vjerovati da nam je željeno dostupno. Ne moramo čak ni vjerovati u teoriju paralenlnih relnosti, njom sam se poslužila kao kvalitetnim primjerom i potencijalnim simbolom koji možemo upotrijebiti da spoznamo da ono što želimo nije nedostupno već ima puni potencijal za ostvarenje. Ono u šta moramo vjerovati ako želimo promjenu je da je promjena moguća.
Onda kad povjerujemo da je željeno moguće preostaje poslednji i isto toliko krucijalni elemenat. To je volja. Samo snagom svoje volje možemo vršiti promjene linija paralelne realnosti jer koliko god da nam je bilo koja realnost dostupna na kraju samo od nas zavisi hoćemo li napraviti promjene koje su u skladu sa novom željenom relanosti a to bez snage volje nije lako, čak bude i nemoguće.
Da li nam je volja dar dat u pojedinim trenucima ili je po sopstvenom nahodjenju možemo pozvati kad god poželimo je misterija koja meni još uvijek nije razjašnjena, ali to je već tema za neki drugi put.
