(Ne)dostižna umjetnost prihvatanja
Jednom kad uvidimo značaj prihvatanja postaje jasno da sva patnja biva kao posljedica naše nesposobnosti da sve ono što dolazi na dubokom nivou prihvatimo.
Jedna od prvih duhovnih lekcija koje sam naučila je da nikad ne patimo zbog dogadjaja već patimo uslijed značenja koje pridajemo dogadjaju. Bol i patnja su dva različita pojma. Bol je trenutna reakcija na nemili dogadjaj dok patnja predstavlja produženo stanje bola uslijed misli koje vezujemo za dogadjaj.
Misli su naša kreacija. Tim želim reći da kakav god dogadjaj da se dogodi on sa sobom ne nosi niti jednu misao. Dogadjaj je neutralan, bez ikakvog značenja. Značenje u vidu misli pridajemo mi sami. Pridavši negativno značenje proživljavamo patnju.
Značenje koje pridajemo kad su upitanju nemili dogadjaji po pravilu bude da to što se dešava ne bi trebalo da se dešava. Neprihvatanje realnosti je ono što nam prouzrokuje patnju. Neprihvatanje dolazi kao posljedica nerazumijevanja prave prirode naše prostorno vremenske realnosti.
Živimo u dualnoj realnosti. Sve što postoji podložno je polaritetu. Postoji muško i postoji žensko, postoji svjetlost i tama, dobro i loše, sreća i tuga... Polariteti su dvije nerazdvojive strane istog novčića. Jedna ne može postojati bez druge jer da bi spoznali jednu moramo iskusiti drugu.
Jednostavno rečeno, to znači koliko god živjeli život pokušavajući da iskusimo samo prijatne dogadjaje to nije moguće. Za nikog od nas. Naša životna linija je konstantno talasanje vrhova i udolina. Smjena željenog i neželjenog.
Sledeći princip koji nam može biti vrlo koristan na putu prihvatanja je da ono što se dešava je jedino što je bilo moguće da se desi. Sama činjenica da se dešava dovoljno govori u prilog da drugačije nije moglo biti. Vjerovanje duhovnih učitelja je da prije rodjenja biramo dogadjaje koje ćemo iskusiti i lekcije koje ćemo kroz te dogadjaje naučiti. Naučene lekcije nas vode do duhovnog napretka kroz inkarnacije. Sve što doživljavamo koliko god nam bilo teško da proživimo smo sami prije svog rodjenja odabrali.
Princip šire slike znači da nismo u poziciji da dovoljno objektivno sagledamo puni značjaj dogadjaja i njegov potencijal da iz njega izvučemo neprocjenjive lekcije koje neminovno vode to toga da nemili dogadjaji budu naši najveći blagoslovi. Duhovni je stav da se sve dešava sa razlogom ne bi li kroz neželjeno napredovali na putu ka željenom.
Svaki nemili dogadjaj je naša prilika da porastemo tako što uvidjamo zakonitosti koje su dovele do dogadjaja. To je po pravilu naša prilika da sagledamo sebe, svoje destruktivne obrasce ponašanja i da svjesno sledeći put postupimo drugačije. Svaki nemili dogadjaj je poput alarma koji nam ukazuje da u nečemu griješimo. Spoznavši šta je to ispravljamo grešku, prevazilazmo nemilo i postajemo bolja, svjesnija verzija sebe.
Sve ovo je moguće ukoliko razvijemo dozu prihvatanje prema neželjenom. U takvim situacijama pred nama su dvije opcije: ili ćemo zapasti u neprihvatanje mučeći sebe mislima da ovo što se dešava ne bi trebalo da se dešava i da je loše što se dogodilo ili ćemo ući u ulogu objektivnog posmatrača i uvidjeti potencijal koji nemili dogadjaj nosi sa sobom za naš duhovni rast i razvoj.
Spoznavši pravi prirodu naše realnosti može biti prvi korak ka prihvtanju onoga što jeste takvog kakvo jeste. Medjutim istinski implementirati princip prihvatanja u svoj život nije nimalo lako jer prihvatanje nemilih dogadjaja ne znači da ćemo izbjeći negativne emocije uslijed istih. I tu je prihvatanje potrebno primijeniti. Prihvatamo dogadjaje i prihvatamo emocije koje dolaze sa tim.
Svjesnost je u svemu naš lijek. Bivajući svjesni da zapadamo u neprihvatanje trebamo imati na umu navedene principe o prirodi naše realnosti. Ukoliko oni ne pomažu, uvijek možemo sebi makar malo olakšati tenziju pomislivši onu staru svima nama poznatu rečenicu:
"Ko zna zašto je ovo dobro..."
.....................................................
Ukoliko želite da naučite princip implementacije prihvatanja u svom životu, kontaktirajte me na:
