Osamljenost
.jpg&w=450)
17 februar, 2024, subota.
16.59h
Za osobu koja skoro i da nema društva može se reći da dosta kvalitetno provodim vrijeme. Dok pišem shvatam da reći da nemam društva zvuči izuzetno nepošteno prema mojim prijateljima ali ono što sam tom rečenicom htjela reći je da u mjestu gdje živim nemam društva a da su ljudi koje smatram prijateljima u drugim gradovima i da osim rijetkih susreta na svakih par mjeseci komunikaciju održavamo putem glasovnih wa i viber poruka. Glasovne poruke su onaj savršeni balans izmedju tekstualnih poruka, kojima ne mogu da se kvalitetno izrazim i glasovinih poziva, koje ne podnosim. Smatram da ništa nije dovoljno dobra zamijena za komunikaciju i druženje uživo ali uslijed nemogućnosti ovaj sistem mi baš odgovara.
Mogu za sebe slobodno reći da "bolujem" od nemogućnosti da vrijeme provodim u kući, sa jedne strane dok sa druge, kao što već rekoh, teško da uspijevam da pronadjem društvo sa kojim bih vrijeme van kuće provodila. Predugi boravci kući uvijek me dovode do pada raspoloženja i energije. Ovakav splet okolnosti me primorava da budem kreativna u osmišljanju načina na koje vrijeme van kuće mogu na najkvalitetniji način provesti. Malo mjesto u kojem živim, koje nosi titulu varošice, osim prelijepe prirode malo šta od sadržaja može da ponudi. Ne želim biti pogrešno shvaćena, priroda mog mjesta koju čine planinska rijeka i prelijepe šume i šumske staze jesu nešto bez čega ne bih mogla. Ovo kažem bez ikakvog pretjerivanja jer za šumskim okruženjem imam skoro pa biološku potregu na dnevnom nivou. Medjutim, koliko god bila savršena, priroda ne može zadovoljiti društvene potrebe čovjeka.
Već pomenuta kreativnost u osmišljavanju sadržaja kojim mogu svoj dan ispuniti ograničena je izborom koje mi moje okruženje koje obuhvata varoš i obližnja dva grada mogu ponuditi. Tako da moj suženi izbor osim svakodnevnih šetnji prirodom i naravno posla pada na teretanu koju posjećujem nekoliko puta sedmično i kafić u kojem znam sate da provedem pišući članke za portal ili slušajući i odgovarajući na glasovne poruke već pomenutih prijatelja. Ipak, kad se sve sabere ne mogu se žaliti jer u skladu sa mogućnostima umijem lijepo da uredim svaki svoj dan. Pisanje, treninzi, šetnje i čitanje su aktivnosti koje liepo znaju da ispune duge zimske dane.
Za ovu zimu mogu reći da mi je bila izazovan period jer glavni problem sa kojim sam se suočavala je neobična bezvoljnost protiv koje sam nekad bila nemoćna. Iako ne smatram sebe za meteropatu ipak nedostatak sunca mogu kriviti za to stanje. Medjutim, iako težak za podnijeti period zime kojeg ruku pod ruku prate momenti bezvoljnosti i hibernacije su nešto što je sasvim prirodno i očekivano. Mogućnosti ali i volja i motivacija za raznim aktivnostima će kako proleće dolazi biti veće i ja se svemu tome iskreno radujem. Sama činjenica da će biti više sunčanih dana dovoljna je za radovanje.
29 februar, 2024, cetvrtak.
18.04h
Prošlo je neko vrijeme kako nisam pisala dnevnik i u tom periodu na moje stanadardne dodala sam još jednu aktivnost i to sportsku. Naime, krajem maja u mojoj opštini će se održati polumaraton kao i trke na deset i na pet kilometara. Prijavlila sam se za onu na pet i evo već nekoliko dana kako sam započela pripreme. Staza kojom trčim je planinska sa blagim usponom i poprilično mi je izazovna. Jedini njen nedostatak je taj što je duga tri kilometra. Medjutim, kako nisam trčala godinama istrčati ta tri kilometra brdske staze predstavlja pravu borbu u kojoj sam protivnik sama sebi. Mogu se pohvliti da u bici u kojoj jedan dio moj govori da je preteško i da nema šanse da završim započeto gubi od dijela koji je istrajan da ostvari zacrtano.
Vremenske neprilike i to što sam blago prehladjena nisu dovoljno jaki fakotori da me zadrže kući ako sam riješila da tog dana trčim. Onog momenta kad dodjem sa posla oblačim opremu za trčanje i krećem jer ako sebi dopustim malo oklijevanja postoji mogućnost da bi moj um našao način da me ubijedi da trčanje odložim za sjutra. Medjutim, znajući mehanizme njegovog funkcionisanja vješto izbjegavam njegove zamke. Svako sledeće trčanje jača mi motivacija jer ako bih odustala sav prethodni trud bi bio uzaludan. Teže je nego što sam mislila ali odustati neću.
Već sam pomenula da je bezvoljnost pomiješana sa blagim nezadovoljstvom zadnjih mjeseci bio problem sa kojim sam se skoro svakodnevno susretala. Na neki neobjašnjivi način od kad trčim tih mučnih emocija je nestalo. Da li je to čar novine ili djelovanje trčanja na psihofizičko stanje uma i tijela ili zadovoljstvo ganjanja cilja ne bih mogla reći. Ne znam čak ni da li je to stanje trajnio al svakako predstavlja dodatni fakotor motivacije da nastavim sa trčanjem.
17 mart, 2024, nedelja.
18.37h
Iako bih željela i trebala češće dnevnik da pišem ipak u dugim razmacima izmedju dva upisa ne dešava se ništa što izlazi iz okvira svakodnevnih dešavanja. Sve teče po svom ustaljenom redosljedu. Radni dani smjenjuju jedni druge, vikendi brzo dodju ali brzo i prodju a slobodno vrijeme biva ispunjeno pisanjem, trčanje i teretanom. Dani su sve duži a vrijeme sve ljepše. Dolazi novo proleće a sa njim se bude nove želje koje su veoma blizu da uzmu oblik pravih planova.
18 april, 2024, četvrtak.
17.35h
Samoprekor da treba češće da pišem dnevnik koji sam zapisala u prethodnom upisu očigledno nije donio rezultat. Iako mi se ne čini tako prošlo je mjesec dana od kad sam poslednji put svoju pažnju usmjerila na pisanje dnevnika. Za tih mjesec dana zapravo mnogo toga se desilo.
Jedna od lijepih stvari je produženi vikend koji sam provela sa drugaricom na moru. Njeno društvo, razgovori o duhovnosti i iscjeljujuća moć mora predstavljaju moćnu kombinaciju. Negativna strana vikend putovanja je umor koji prouzrokuje vožnja i koji me prati danima nakon dolaska kući. Medjutim, vrijedjelo je svakako.
Neke od ružnih stvari su smrtni slučajevi kako u kolektivu tako i u porodici koji su ostavili jak utisak na mene o prolaznosti svega što me okružuje pa i mene same. Pitanja šta je smisao svega i zašto se uopšte truditi nisam mogla da izbacim iz glave. U pomoć je došao usputni reel snimak sa Instagrama koji kao da je kroz magiju sinhroniciteta imao poruku za mene da je smisao ovog života iskustvo i sva čar koju kako pozitivna tako i negativna iskustva mogu pružiti. Samo kroz širok spektar iskustava možemo širiti perspektivu i uzdizati se u svijesti.
Od trčanja sam odustala u tom periodu. Vraćam mu se sa početkom sledeće sedmice. Brojni dogadjaji, duge vožnje po državi ali i van nje, kašalj koji nije htio da prodje i koji je liječen jakim antibiotikom su uzrokovali da za trčanje nemam ni snage ni vremena. Smatram da sve navedeno ipak nije ostavilo posljedicu na stanje organizma i da kondicija nije značajno opala i da ću kad krenem za koji dan nastaviti tamo gdje sam i stala sa pripremom.
Mjesec koji je iza mene iskoristila sam da radim na jednoj svojoj ideji koju sam pretvorila u pravi pravcati poslovni projekat. Medjutim, uprkos radu, trudu i želji ne uspijevam još uvijek da ga finalizujem, sprovedem u djelo i zapravo držim u rukama. Ono što me koći i što fali je proizvodjač kojeg nikako ne uspijevam da pronadjem. Moram reći da sam šokirana neodgovornošću sa kojom se susrećem u komunikaciji sa ljudima koji treba da za svoje firme komuniciraju sa potencijalnim klijentima. Na većinu meilova gdje opisujem koja mi je usluga potrebna nisam dobila čak ni odgovor. Šokantna mi je činjenica da u današnje vrijeme gdje su troškovi života izuzetno veliki i gdje bi firme trebale da se bore za svakog klijenta one zapravo pokazuju veliku dozu nezainteresovanosti i neodgovornosti. Medjutim ova stagnacija mi nije izvor nervoze, projekat je tu, spreman je a proizvodjača ću prije ili kasnije "iskopati" od nekud.
Sledeća ideja na kojoj radim i trenutno pregovaram je posao na primorju tokom ljeta. Iako imam dobru platu i posao i van njega mi nije potreban dodatni, potrudiću se da pronadjem nešto za predstojeću sezonu. Moja želja za radom ima mnogo više veze sa promjenom okruženja nego sa zaradom. Priroda mog stalnog posla mi omogućava da ljeto slobodno mogu posvetiti drugom i ja to želim da iskoristim jer osamljenost koja me konstantno prati ovdje gdje živim nikako ne prolazi i polako shvatam da je privremena ako ne i trajna promjena okruženja jedini lijek.
