Temelj bez kojeg se sve urušava
Poznajući pravila naše realnosti možemo ili sa njom saradjivati ili ići protiv nje. I jedna i druga akcija rezultira istom reakcijom.
Na današnji tekst inspirisao me je kratak isječak sa predavanja koje je održao čuveni Dzordan Peterson. Malo ko zainteresovan za psihologiju i njenu primjenu nije čuo za njega, vrhunskog majstora kliničke psihologije i istaknitog pisca. Medjutim, tvrdnja koju je Peterson iznio meni nije bila novost, došla je kao potvrda onog što sam oduvijek intuitivno osjećala i uporno propagirala. Peterson je upravo to kroz godine iskustva u kliničkoj psihologiji primijetio i istakao kao pravilo bez izuzetka. Ponavljam: pravilo koje obuhvata sve nas i dešava se svima nama, bez ikakavog izuzetka.
On kaze, parafraziram, da ljudi misle da mogu da "uvrnu tkaninu realnosti" i da prodju nekažnjeno. Pod tim podrazumijeva da se niko ne može izvući bez posljedice za svoje loše djelo. Takodje kaže da ljudi naivno misle da im se loše stvari dešavaju bez razloga. Time želi reći da ne uspijevaju da nadju poveznicu izmedju njihove akcije i posljedične reakcije tj neželjenog dogadjaja. Medjutim, vraćajući se sa njima u okviru terapije u prošlost uvijek na kraju dodju do onog momenta kada su svojim lošim djelima narušili balans, tj kako on kaže "uvrnili tkaninu realnosti" koja posljedično vraćajući se u prvobitno stanje rezultira nečim što predstavlja izvor patnje u životima tih ljudi.
Narodski rečeno: sve se vraća, sve se plaća.
Sama, postajući godinama sve bolji objektivni opserver realnosti nisam mogla a da ne primijetim da svaka akcija ima istovjetnu reakciju, svako djelo svoju posljedicu. Primijetila sam da ova realnost ima fascinantne mehanizme da svaki dug dodje na naplatu.
Ovaj koncept ljudima je dosta poznat. Mnogi se pouzdaju u karmu, koja se definiše kao zakon uzroka i posljedice, da im ona naplati zlo koje su im drugi ljudi nanijeli. Medjutim, pri tom uglavnom ostaju slijepi za činjenicu da željeti drugom zlo kroz pravdu karme predstavlja njihov dug koji traži naplatu. Dakle, ljudi jesu upoznati sa tim da se sve vraća i da se sve plaća ali da istinski ne shvataju i ne uvidjaju da to bukvalno jeste tako. Jer da istinski shvataju da sve na naplatu dolazi plašili bi se čak i najmanjeg zla koje rade jer bi znali da će prije ili kasnije iskusiti isto. Nikad ne bi kršeći zakone dobra nikakvu korist prisvajali za sebe jer bi znali da im sreću donijet neće. Čak nasuprot.
Častan život, život od integriteta, život u skladu sa zakonima dobra je temelj bez kojeg se sve što se gradi prije ili kasnije urušava i u prašinu pretvara. Ukoliko bilo koje stvaranje u našem životu nema temelj časnosti, integriteta i dobra plodovi koje ćemo jesti biće čemerni. Ako zlo činimo čak i u najmanjoj mjeri srećan život ne možemo imati jer to ne dozvoljava sama priroda naše realnosti. Svako loše djelo narušava balans realnost i da bi se balans opet uspostavio djelo mora imati svoju istovjetnu posljedicu. Tu se krije najveća ironija. Radeći kako ne treba mi ganjamo sreću i upravo tako udaljavamo se sve više i više od željene sreće.
Sve navedeno predstavlja objektivne razloge zašto svoje namjere i djela moramo stavljati na vagu kojom ćemo mjeriti da li je to što radimo ispravno ili ne, da li na tudju štetu pribavljamo sebi korist, da li planski drugog lažima obmanjujemo i u iluziju dovodimo, da li mu svojim nepoštenim djelima patnju stvaramo ili dostojanstvo gazimo, da li uzimamo od drugog nešto što nam ne pripada... Neosporno je da ovakva vrsta ponašanja može donijeti korist. Medjutim ta korist je uvijek privremena. Osoba može neko vrijeme uživati stečenu korist ali to bude kratkog vijeka i onda kad djelo dodje na naplatu prethodno uživanje malo vrijedi. Možemo to nazvati zakonom bumeranga.
Ubijedjena sam da malo ko na ovom svijetu radi drugom loše namjenski. Najčešće radimo u svoju korist pri tom ne obazirući se da li se to može na nekog drugog negativno odraziti. Uglavnom nije lično. Medjutim, bez obzira na to osoba će iskusiti posljedice. Zapitajmo se žašto je neko spreman da bi sebi nešto obezbijedio uraditi drugom zlo. To je zato što osoba ne vjeruje, svjesno ili podsvjesno, da može na ispravan način ostvariti to što želi. A to je zabluda. Kao što realnost ostavlja prostor da kroz loša djela steknemo korist isto tako ostavlja identičnu mogućnost da kroz ispravno djelovanje ostvarimo isto.
Na nama je da mudro odaberemo.
.....................................................
Ukoliko želite pomoć na putu spoznaje i praktične primjene zakona uzroka i posljedice, kontaktirajte me na:
Takodje, ukoliko vam je ovaj tekst pomogao znanje možete proširiti čitajući i sledeće:
