Moj pogled na... miješanje u tudje izbore
Upravo sam odgledala veoma zanimljiv film. Baš po mom ukusu. Radnja se dešava 1900ih godina u Londonu , dame nose duge haljine, gospoda dzentlmenski ljube ruke a konji i kočije su glavno prevozno sredstvo. Film prati dio života gospodjice Poter, autorke u tom periodu veoma popularnih knjiga za djecu.
Beatriks Poter je iz ugledne porodice i u tome periodu skoro pa se mogla smatrati usjedelicom jer nije bila udata u tridesetim godinama. Medjutim napisavši knjigu i našavši izdavačku kuću upoznala je čovjeka koji joj je privukao pažnju a koji je isto toliko bio očaran njom. Radili su zajedno na objavljivanju njene knjige jer je upravo on bio jedan od vlasnika jedine izdavačke kuće koja je pristala da objavi knjigu. Prvo jednu a zatim i ostale.
Zaljubivši se jako, riješili su da se uzmu. Kad je par iznio pred njene roditelje plan za vjenčanje oni su bili izričito protiv toga. Smatrali su da je njihov društveni stalež visočiji i da za njihovu ćerku nije prikladno da se uda za trgovca. Zaprijetili su čak da će je ostaviti bez ičega.
Medjutim Beatriks je imala veoma visoke prihode od prodaje svojih knjiga koje su postale izuzetno popularne tako da je ostala pri svom. Roditelji nisu imali izbora osim da uvaže njenu želju da se uda. Ali postavili su ultimatim. Beatriks treba provesti ljeto sa njima na selu i ako na jesen idalje bude pri tom da se uda daće joj blagoslov. Ona pristaje i odlazi u jezersku oblast dok njen voljeni ostaje u Londonu.
Veći dio ljeta su bili u konstantnoj komunikaciji dok iznenada pisma nisu prestala da dolaze. Nakon nekog vremena umjesto njegovog došlo je pismo od njegove sestre. Obavijesila je Beatriks da je njen brat izuzetno bolestan. Čim je pročitala pismo Beatriks je pošla za London ali nije stigla živog da ga vidi.
Ova istinita priča je na mene ostavila veoma jak utisak jer gledajući kako Beatriksini roditelji brinući za njenu sreću zapravo su bili jedan od faktora da ona ostane bez svoje sreće. Iako je sve u njoj govorilo da treba da se uda za svog voljenog, njeni roditelji su svojim ultimatumom doveli do toga da ona izgubi mjesece koje bi mogla provesti u srećnom braku. Možda da se nisu miješali i da se par uzeo kad su htjeli on ne bi ni umro jer bi mu život sigurno drugačije izgledao kao oženjenom ćovijeku.
Poenta je da moramo biti veoma oprezni kad nekom, koliko god naša namjera bila dobra, govorima šta treba a šta ne treba da uradi. Jer kako istinski možemo znati šta je dobro a šta ne. Jednostavno ne možemo. Ukoliko vidimo da neka osoba svim srcem želi nešto, najbolje šta možemo da uradimo je da je ohrabrimo. Ako to ne možemo onda je najbolje da se ne miješamo. Jer svojim miješanjem možemo nekom uništiti šansu da bude srećan.
Isto tako mi sami. Kad u svojoj dubini osjećamo da je ono šta radimo ispravno od toga ne treba da odustajemo ni zbog koga. Taj osjećaj je signal naše duše koja nas usmjerava tamo gdje treba da idemo. Tu nema greške.
