Moj pogled na... sudbinu
Da li je to sudbina ili naša odluka da prebacimo odgovornost na nju i time opravdamo sebe što se ne pomjeramo sa mjesta?
Često primjećujem da ljudi ne bi li pred sobom i drugim ljudima opravdali svoje loše odluke krive sudbinu potpuno nesvjesni da samo prebacuju odgovornost na neku višu silu umjesto da objektivno sagledaju svoje greške, tim priznaju svoju odgovornost, načine drugačije izbore i time dovedu do drugačijih ishoda, drugim riječima promijene svoj život na bolje.
Zaista razumijem zašto je lakše svu odgovornost svaliti na sudbinu, na ono čuveno sudjeno je da tako bude/ne bude, umjesto na sebe, svoje odluke i svoje akcije. Teret odgovornosti nije lak.
Spoznaja da nam život izgleda onako kako izgleda uslijed samo naše odgovornosti je nešto što neki ljudi mnogo teško podnose i zato biraju olakšanje prebacivanja odgovrnosti na sudbinu.
To prepuštanje sudbini primjećujem kako za prošlost tako i za budućnost. Tim želim da kažem da ljudi osim što krive sudbinu za ono što se desilo u prošlosti isto tako svoju budućnost, svoje sjutra, prepuštaju sudbini i tim gube dragocijenu mogućnost da konce sopstvenog života uzmu u svoje ruke.
Destruktivno je za nas prebacivati odgovornost na sudbinu kako za prošle tako za buduće dogadjaje. Što se prošlosti tiče to nam na neki način donosi olakšanje jer teret nije na nama i daje nam taj lažni osjećaj da sami nismo odgovorni za svoj život pa ako nam život ne ispane kako treba ne moramo sebe kriviti. Tu je ta famozna sudbina.
Medjutim prepuštanje sudbini kad se radi o budućim dogadjajima je posebno destruktivno i loše jer nemanifestivani potencijal i mogućnost da ga ostvarimo smještamo van svoje moći i to uradivši umanjujemo mogućnost ostvarenja cilja.
Zašto to radimo?
Prebacujući odgovornost na sudbinu da se postara za naše buduće dane varamo sami sebe tako što ne ulažemo trud i rad koji je neophodan za ostvarenje ciljeva. Pouzdamo se na sudbinu da odluči hoće li se nešto desiti ili ne umjesto da sami nadjemo način da se desi a ukoliko se ne desi imamo sudbinu da na nju prebacimo krivicu umjesto da sagledamo svoju odgovornost.
Sledeći put kad uhvatite sebe da govorite "tako je bilo sudjeno" ili "biće kako je sudjeno" budite hrabri i uvidite da postoji mogućnost da se tim sluzite kao izgovorom da ne uradite ono što je neophodno da bi ostvarili svoj cilj. Ostvarenje ciljeva zahtijeva rad i trud a prepuštanje sudbini zahtijeva ama baš nista i mnogim ljudima je to lakše.
Samo onda kad sve uradite što je bilo do vas i opet ne uspijete imate pravo reci "tako je bilo sudjeno". Prije toga ne.
