Rad sa djelovim ličnosti-moćna tehnika samospoznaje
Sigurna sam da ne postoji osoba koja u nekom trenutku nije mogla da se odluči koji izbor da napravi. Jednim dijelom je vuče jedan a drugim dijelom drugi izbor. Oba ta dijela imaju svoje argumente i stanovišta zašto nešto treba/ne treba uraditi. Ta unutrašnja borba uzmedju suprostavljenih djelova, od kojih svaki vuče na svoju stranu, poprima osobine pravog rata koji nam krade spokoj i ostavlja nas u velikoj nedoumici šta je ispravno i dobro po nas a šta ne. Zašto, prije svega, dolazi do situacije kada u nama postoje dvije suprostavljene sile, dva surostavljena dijela nas od kojih je svaki na svoj način u pravu?
Uslijed odrastanja i socijalizacije učimo šta je prihvatljivo u društvenom sistemu a šta nije. Takodje, uslijed odredjenih trauma učimo šta nam donosi sigurnost a šta bol i patnju. Tada dolazi do dijeljenja ličnosti. Dio nas koji je socijalizacijom odbačen ili dio nas koji je pretrpio traumu formira zaštitnički dio, čiji je cilj da nas sačuva od sličnog iskustva u budućnosti. Na primjer, zamislimo da je dijete odraslo u disfunkcionalnoj porodici. Ono je u takvoj porodici, pošto je samo nju imalo za primjer, naučilo da je porodični život bukvalno pakao svadja, nasilja, manipulacija i borbi za prevlast. Uslijed takvog odrastanja dijete je naučilo da je porodica sinonim za patnju i da je imati i formirati porodicu nešto što nikako ne može voditi do sreće. To dijete, kao i svaki pripadnik ljudske vrste, ima urodjenu potrebu za bliskošću sa drugim ljudskim bićima ali je uslijed svoje porodične situacije naučilo da je potreba za bliskošću porodice pogrešna i da ne može biti zadovoljena. Tada dolazi do dijeljenja ličnosti. Dio koji želi bliskost, porodicu i sigurnost zbog nemogućnosti zadovoljenja tih potreba se dijeli tj formira dio koji bukvalno prezire porodicu i bliskost. Taj dio hoće samoću, samostalnost, svaku potrebu za bliskošću i nežnošću odbacuje kao najveću slabost. Taj dio postajući takav štiti onaj ranjivi i osjetljivi dio da nikad više ne iskusi patnju. A onaj ranjivi dio postaje dio ljuske Sjene tj prelazi u podsvijest.
Odrasla osoba se nesvjesno identifikuje (preuzima ponašanje) sa onim dijelom koji joj pruža sigurnost i zaštitu od bola, a to je snažni zaštitnički dio. Tako da dobijamo osobu koja je izuzetno samostalna i koja smatra da joj porodica ili bilo ko drugi nije potreban. Ta osoba je apsolutno nesvjesna da njena samostalnost nije karakterna crta već mehanizam koji je štiti od patnje ali je i sabotira da ostvari kvalitetne odnose. Sabotira je na taj način jer poriče prirodnu potrebu pripadnika ljudske vrste za vezom, bilo ljubavnom, porodičnom, prijateljskom sa drugim ljudima.
Ovo je ekstreman primjer gdje je jedan dio veoma duboko potisnut, da je potrebna velika količina svjesnosti da bi se primijetio potisnuti dio. Ljudima je teško doći do toga da svi naši ekstremni stavovi imaju par tj dio koji je apsolutna suprostnost. Najveća žrtva ima dio koji je ekstremni agresor. Najsamostalniji individualac ima dio koji očajno želi bliskost. Što više idemo u jednu krajnost to znači da je u nama prisutna i druga, koju podsvjesno odbacujemo i idući u suprotnost želimo da poreknemo.
Vježba kojom dolazimo do spoznaje o suprostavljenim djelovima se može uraditi tako što takoreći udjete u dio sebe koji želi, govori, misli, traži jedno a zatim to isto uradite i sa drugim dijelom. Jednostavno dopustite djelovima da kažu sve što imaju da kažu. Bez ograničenja i osude. Morate dopustiti da izadju iz vas i neke stvari kojih se stidite i pred sobom, a kamo li pred drugima, jer radeći ovakve vježbe dopuštate svemu onome što podsvijesno postaji u vama da izadje na svjetlo svjesnosti. Imajte hrabrosti da udjete duboko u sebe i da osvijetlite tamu sopstene podsvijesti, jer je to jedini način da se na neki način oslobodite. Kad kažem da "udjete u dio" pod tim mislim da zanemarite sve ostale djelove sebe i da samo tom dijelu dopustute da govori, kao kad glumac ulazi u ulogu, on zanemaruje sebe i preuzima lik koji glumi.
Na primjer, djevojka se nalazi u takvoj situaciji da je u veoma nezadovoljavajučoj vezi ali ipak kao da joj nešto ne da da prekine i nastavi dalje sama. Ona primjećuje da postoje dva dijela nje. Jedan koji je vuče da konačno stavi tačku na loš odnos ali i drugi koji se buni protiv toga i ostaje idalje na istom mjestu. Ona uzima list papira i ulazi u dio koji želi raskid. Piše na papir sve ono što taj dio nje ima da kaže. Na tom listu papira se mogu naći sledeće izjave: "ostavi ga, šta će ti neko poput njega, nije mu stalo, zašto si idalje tu, bolje ti je da si sama, samo ti krade vrijeme i energiju, ne pruža ti ništa od onoga što ti je potrebno od muškarca, ovo je mučenje..." Kad je napisala sve što je imala vezano za dio koji želi raskid, ona ulazi u dio koji želi da ostane u vezi. Na toj listi se mogu naći sledeće izjave: "kako ćes sama, bolje i ovako nego nikako, biće bolje, promijeniće se, kako da pustiš sve ono o čemu maštaš sa njim, možda sa vremenom postane bolje..."
Sad kad je osvijestila oba dijela ona može da objektivnije sagleda razloge ostajanja u vezi. U ovom slučaju ona dolazi do spoznaje da dio koji se drži te veze se plaši samoće i drži se iluzija za koje se nada da se nekad mogu ostvariti. Sama spoznaja šta je zadržava u vezi dovodi do toga da napravi izbor koji je dobar po nju. U ovom slučaju to je da napusti vezu i da krene dalje sama. Veoma je zanimljivo to da nekad nas ograničavaju podsvjesna uvjerenja koja onog momenta kad budu osviještena gube moć i time nas više ne ograničavaju. U ovom primjeru djevojka onog momenta kad je postala svjesna da se plaši da ne izgubi svoje iluzije a ne stvarne kvalitete veze nju više ništa u toj vezi nije imalo da zadrži.
Kad je upitanju rad sa djelovim nekad ishod bude ovakav tj da se izbor lako napravi a nekad neki djelovi i kad budu osviješteni nastave da postoje. Zato se ovom procesu nikad ne može pristupati sa stavom da treba neki dio da pronadjemo i da ga popravimo, izliječimo, promijenimo i sl. To je suprotno onom što treba zapravo da se uradi. Cilj nam je da spoznamo djelove sebe a ne da ih silom mijenjamo. Na primjer, ukoliko dodjemo do spoznaje da u nama postoji velika količina ljubomore, samom spoznajom može a ne mora doći do oslobodjenja od te emocije. Nekad ona nastavi da postoji u nama koliko god da smo je postali svesni sa tom razlikom gdje je posmatrati ljubomoru u sebi kako se budu i biti ljubomoran potpuno različita stvar i potpuno različita energija.
Ja ovu vježbu radim tako što udjem u djelove, dopustim im da kažu sve što imaju, do najmanje najodvratnije sitnice i onda to posle pročitam i vidim mogu li pronaći neku uzročno posljedičnu vezu tj mogu li doći do neke spoznaje. Došla ili ne došla do spoznaje napisano nakon toga ostavljam i ne vraćam se više na to. Ne pokušavam one djelove sebe koji mi se ne svidjaju da promijenim i napravim boljim, jednostavno ih pustim da postoje. Uvažim ih i prihvatim takve kakvi jesu. Kao što već rekoh, nekad djelovi samom spoznajom se uruše a nekad nastave da postoje, samo sa tom razlikom da sledeći put kad se aktiviraju više nisam identifikovana sa njima već ih svjesno posmatram kako pričaju svoje iste stare priče. Primijetila sam da često kad završim sa pisanjem u tom trenutku ne osjećam olakšanje, ali u narednim satima i danima kao da sam se na neki način oslobodila težine koju su sa sobom nosili podsvjesni djelovi moje ličnosti.
Ukoliko radite ovu vježbu da bi donijeli konkretnu odluku, onda kad postanete svjesni potreba i stavova oba dijela svoje ličnosti vidite da li možete da pronadjete rešenje koje bi zadovoljilo oba dijela, jer dok god ne nadjete zajedničko rešenje imaćete osjećaj kao da idete protiv sebe jer oba dijela imaju svoju subjektivnu želju da nas sačuvaju od patnje ali nemaju svijest o široj slici i većoj istini da nas zapravo ogranicavaju, da njihova subjektivna istina o dobru objektivno nam čini loše. Zato ova vježba toliko dobro radi jer dopustimo djelovima da sve kažu šta imaju a onda ih promatramo sa više perspektive, skoro kao da nam dijete objasni zašto želi da pojede svu čokoladu, dok ga mi sa tačke većeg znanja posmatramo i razumijemo zašto to želi ali u isto vrijeme znamo da bi mu to samo loše napravilo.
U gore već navedenom primjeru, djevojka ukoliko ne bi bila i pored spoznaje djelova spremna na raskid mogla mi možda da otvoreno komunicira sa partnerom i zatraži trud i sa njegove srane da se veza spasi, takva odluka bi na neki način bila u skladu sa potrebama oba dijela. Radeći tako ne bi osjećala da napušta jedan dio sebe u korist drugog.
Objedinjujući djelove sebe idemo ka tome da budemo cjelovitiji. Postajući svjesni djelova sebe koji su u opoziciji postajemo bliži stanju unutrašnjeg mira.
