Idući putem uzbudjenja
Ana je upravo završila sa poslom. Izašla je iz sive zgrade i umornim korakom se uputila ka svom stanu. Razmišljala je o proteklim satima i svim stresnim situacijama koje su ispunile radni dan. Misli su polako krenule da joj idu u smjeru svih onih kućnih obaveza koje je očekuju i malo po malo tijelo je na neugodne misli počelo da reaguje neugodnim emocijama i Ana je osjetila narastajuću frustraciju.
Prolazeći pored obližnjeg parka bacila je čežljiv pogled i osjetila goruću želju da umjesto kući podje upravo tamo. Djelić sekunde nakon što je um detektovao tu želju došle su misli koje su se žestoko usprotivile. Bile su to misli koje su brbljale da će u praku izgubiti dragocjeno vrijeme koje može iskoristiti da završava brojne obaveze. Medjutim, prije nego što je Ana stigla da podpadne pod uticaj tih misli i da ih posluša noge su same krenule prema parku.
Hodajući kamenom popločanom stazom misli su postajale sve tiše dok u jednom tenutku u potpunosti nisu zaćutale. Umjesto da misli Ana je svim svojim bićem upijala čulne senzacije. Pažljivo je slušala cvrkut ptica, posmatrala je zrake sunca koje se probijaju kroz gusto granje, osjećala je toplinu istih tih zraka na svojim obrazima dok je vjetar nosio na sve strane pramenove njene kose ispale iz stroge pundje.
U jednom trenutku poželjela je da skine teške i neudobne kancelarijeske cipele koje su joj stopala stezala poput okova. Istog trena um su joj ispunile misli da može izgledati ljudima kao ludača koja bosa hoda naokolo ali i ovog puta prije nego su misli uspjele da osujete želju cipele su bile skinute. I ne samo to, okrenula se pažjivo oko sebe i vidjevši da je niko ne gleda skinula je i nailon čarape ispod do koljena duge suknje. Cipele je uzela u ruke i umjesto stazom uputila se travom do usamljene klupe. Vlažna trava kvasila joj je gola stopala i ježila kožu. Ana se u tom trenutku mogla zakleti da davno nije iskusila prijatniji osjećaj.
Sjela je na klupu uzemljenih stopala i tako ostala neko vrijeme. U jednom trenutku pomislila je da bi sad sve kućne obaveze mogla da odradi sa zadovoljstvom. Obula je cipele na prljava stopala i puna energije uputila se ka svom malom stanu. Na tom putu iskusila je još jedan dogadjaj koji je postao moguć samo zato što je umjesto kući na silu pošla u park vodjena zadovoljstvom.
Šta nas ova priča zapravo uči?
Emocije su glavni pokazatelj u kojem smjeru treba da idemo. Emocija uzbudjenja i radosti na pomisao da nešto odredjeno u nekom odredjenom trenutku treba da radimo savršena je potvrda da upravo TO u tom trenutku treba da radimo. Uzbudjenje koje nas vodi u odredjenom smjeru predstavlja jezik kojim govori veća inteligencija koja sa visočije perspektive vidi šta je dobro za nas i kuda treba da se uputimo.
Sebe možemo zamisliti kao osobu koja se nalazi u dolini a veću inteligenciju, koju možemo nazvati i više Ja, kao svijest koja se nalazi na vrhu planine i gleda na nas. Naša perspektiva je ograničena dok viša inteligencija tačno vidi smjer koji je za nas najpovoljniji. Način na koji viša inteligencija sa nama komunicira je upravo putem emocije uzbudjenja. Kad osjetimo goruću želju da nešto odredjeno uradimo pa čak i ako ne djeluje logično to nam naše više Ja pokazuje koja akcija je u tom trenutku najpovoljnija po nas.
Ono što trebamo raditi je da osluškujemo sadašnji trenutak i lovimo uzbudjenja koja on sa sobom nosi. Treba uvijek sebe pitati šta je ono što u ovom trenutku možemo uraditi a što izaziva najviše uzbudjenja i upravo to uraditi. Malo po malo dovešćemo sebe u situaciju da idemo od uzbudjenja do uzbudjenja. To je put koji vodi do ispunjenja, sreće i uspijeha jer svako novo uzbudjenje nosi sa sobom trag onog sledećeg i predstavlja jedan korak u naprijed.
Ići ovim putem donosi sa sobom instant rezultate jer nagrada koju automatski dobijemo je izuzetno pozitivna emocija i visoka vibracija i to samo po sebi predstavlja motivaciju da se tim sistemom života nastavimo.
Kad kažem "uzbudjenje" pod tim podrazumijevam sve što može pasti na pamet. Nekad misliti o odredjenoj osobi sa ljubavlju ili obući dugo čuvanu haljinu može biti najuzbudljivija stvar koju u tom trenutku možemo raditi. Raspon situacija prema kojima nas nosi uzbudjenje varira od malih poput već nabrojanih do krupnih kao što je promjena posla ili preseljenje u drugu državu.
Za kraj ću dati upozorenje da naš um koji voli sve da ima pod kontrolom neće uvijek blagonaklono gledati na pravce kojima uzbudjenje nalaže da se ide. Uvijek će naći opravdane argumenete kojima će pokušati da sabotira novonastalu želju. Da ne bi upali u tu zamku moramo znati da uzbudjenje dolazi sa mjesta dubljeg od uma i da mu možemo vjerovati. Onog trena kad nas zapljusne talas inspiracije djelić sekunde nakon toga doći će misli koje će se buniti. U tom slučaju jednostavno ih ne trebamo slušati već nastaviti uprkos njima putem uzbudjenja.
