Zašto biramo patnju?

Veliki izvor patnje jednog čovjeka nalazi se u njegovim mislima i misaonim formama.

Zašto biramo patnju?
Unsplash/Shino Nakamura

Poznato je da od patnje svi mi bez izuzetka želimo da pobjegnemo. Čitav životni ciklus jednog čovjeka u suštini čine pokušaji da izbjegne ili skrati patnju i dostigne stalno ili makar produžno stanje sreće i zadovoljstva. U današnjem tekstu postavljamo pitanje da li i u kojoj mjeri patnja može biti ako ne izbjegnuta onda makar umanjena. Ako želimo navedeno malo približnije da objasnimo hajde za početak da razvrstamo patnju u dvije kategorije.

Prva kategorija skoro da se i ne može nazvati patnjom. Naziv koji joj bolje odgovara je bol. Bilo da su upitanju ljubavna ili prijateljska razočarenja, poslovni neuspjesi ili smrtni slučajevi u porodici taj trenutni odgovor našeg sistema u vidu emocionalne boli je nešto što smo svi iskusili bez izuzetka i što ćemo tokom kursa našeg život iskušavati nanovo i nanovo. Fizički ekvivalent je bol koju osjećamo kad se na primjer posiječemo.

Druga kategorija se u pravom smislu riječi može nazvati patnjom jer predstavlja produžno stanje one boli o kojoj sam upravo govorila. Patnja je emocionali teret koji nosimo sa sobom tokom dužeg vremenskog perioda kroz oživljavanje i ponovno proživljavanje emocija nastalih u trenutku kada se bol po prvi put javila. Fizički ekvivalent je rana kojoj mi sami kroz skidanje kore ne dopuštamo da zaraste.

Razlika izmedju navedene dvije kategorije je ta da bol kao odgovor na emotivno potresne situacije dolazi onog trena kad bolni dogadjaj iskusimo i mjesto održavanja tih emocija je sadašnji trenutak dok patnja kao prolongirano stanje čuvanja bolnih emocija se dešava samo u našoj glavi i to u obliku misli i misaonih formi. Postaje jasno da bol ne možemo birati dok patnju biramo. Bol je dio sadašnjeg trenutka sam po sebi dok patnju svojim mislima držimo prisutnom u sadašnjem trenutku.

Kad osjećamo negativne emocije zbog dogadjaja iz prošlosti to znači da smo svojim mislima nekadašnju bol pretvorili u sadašnju patnju. Može nam se naivno činiti da je prošlost bitna ali postanimo svjesni da prošlost ne postoji. Postoje samo naša sjećanja o njoj. Da li te misli postoje igdje drugdje osim u našoj glavi? Narvno da ne! Dakle, prošlost postoji samo u vidu naših misli i misaonih formi koje se dešavaju u našem umu dok tijelo kao odgovor na te misli proizvodi negativne emocije. Krajnji rezultat navedenog mehanizma je da zbog dogadjaja koji su se desili ponekad i decenijama ranije držimo svojim mislima svoje tijelo u istom emotivnom stanju kao i onda kad se po prvi put nemili dogadjaj desio.

Tako, dragi moji prijatelji patimo bez kraja i konca.

Dobra vijest je da se u disciplini uma krije rešenje. Ja to volim nazvati nezaineresovanošću za misli ma šta one pokušavale da nam kažu. Umjesto toga neka predmet naše vatrene pažnje postane sadašnji trenutak. Obdareni i blagosloveni sa čulima možemo ih i moramo iskoristiti ne bi li osvijetlili jedinu tačku koja je stvarana a to je momenat koji se dešava upravo sad.

Pozivam da ovog momenta zatvorimo oči i svjesno slušamo zvuke koji nas okružuju. Je li to zvuk mora, rijeke ili ptica ili je to zvuk saobraćaja ili užurbanih ljudi? Svejedno je! U kojoj god formi da dolaze zvuci su dio našeg sadašnjeg trenutka. Izoštrimo čulo sluha do te mjere da zvuk postane jedino što opažamo i jedino što nas interesuje. Onda kad naijdje neka misao umjesto da nam odvuče pažnju samo se trebamo vratiti zvuku. Ostanemo li dovoljno dugo koncentrisani činiće nam se da zvuk ne postoji mimo nas. Mi postajemo jedno sa zvukom i on se dešava u našoj svijesti a ne izvan nas.

Ukoliko jesmo poslušali navedeni savijet i makar na nekoliko minuta umjesto obuzeti svojim mislima postali spoznajno svjesni sadašnjeg trenutka postaje jasno da smo na jedan mali trenutk bili slobodni od sve patnje koja je prisutna u nama. Ne možemo biti prisutni u sadašnjem trenutku i u isto vrijeme misliti misli koje izazivaju patnju. Moramo odabrati jedno ili drugo. Usavršiti umjetnost prisutnosti u sadašnjem trenutku zahtijeva vrijeme i posvećenost jer nas niko tome nije učio od malena. Umjesto toga naučeni smo da budemo u okovima svojih misli. Mijenjati taj program je naporan posao koji zahtijeva veliku budnost i pažnju ali plodovi tog rada donose slast oslobodjenja.

Šta čini tvoj sadašnji trenutak?