Rupa u grudima
Razgovarajući juče sa mamom pomenula sam njenu voljenu prijateljicu i našu zajedničku kumu koja nije preživela pandemiju. Prisjetila sam se onog trenutka kad sam je poslednji put vidjela ali tad nisam znala da će to biti poslednji put. Ima nečega proganjajućeg i zaštrašujućeg pri pomisli da nikad ne znamo kad nekog gledamo poslednji put.
Razmišljajući o njoj i njenoj smrti po prvi put sam shvatila da sam istinskim bolom reagovala na gubitke malog broja ljudi. Svakodnevno sa svih strana navaljuju vijesti o raznim nesrećama. U svijetu se dešavaju istinski užasne stvari ali koliko god da mi je žao zbog bilo čije nesreće i gubitka istinsku bol ne mogu da osjetim. Zapitala sam se da li je to uslijed nedostatka empatije ili je upitanju nešto drugo. Idući tragom ovih misli došla sam do spoznaje da nije smrt samo ta koja izaziva tugu dublju od svega već da do sličnih emocija dolazi i uslijed prekida ljubavnih odnosa.
Zaintrigirana udubila sam se u razmišljanje kako to da nas razdvajanje od osobe koja je i živa i zdrava ali samo nije više naša boli jače nego smrt nekih ljudi sa kojima nismo bili bliski ali smo ih poznavali. Povezujući razne misli i iskustva u jednom trenu sam došla do spoznaje i riješila zagonetu. Spoznaja je ta da nas zapravo ne boli gubitak osobe bilo da je umrla ili da je otišla od nas već je ono što nas boli kidanje povezanosti koje se dešava uslijed toga. To kidanje niti koje nas vežu ima i fizičku posljedicu. Ali hajdemo redom.
Ako govorim o kidanju to znači da je prvo moralo doći do vezivanja. Opisaću kako ja to zamšiljam medjutim, prije nego se upustim u to želim čitaoca da upozorim da izneseni stavovi nisu dokazive činjenice već moj način da sebi objasnim neobjašnjive pojave koje osjećam.
Fizička povezanost izmedju ljudi koji dijele prostornu i emotivnu bliskost je naučno dokazana i lako objašnjiva. Uslijed takve situacije da dvije osobe provode dosta vremena zajedno i da uslijed toga razviju emocionalnu bliskost biologija njihovog tijela se uskladjuje. Organizmi počinju da im funkcionišu na sličan način. Biohemija jednog se sinhronizuje sa biohemijom drugog organizma.
Energetska povezanost je nešto što svi mi osjećamo ali nemamo instrumente i metrički sistem da to registrujemo, zabilježimo i izmjerimo. Medjutim, samo zato što je nešto nevidljivom našim ograničenim ljudskim čulima ne znači da to ne postoji. Struju niko ne može vidjeti ali svi se koristimo njenim efektima. Tako i energetska povezanost koja se dešava medju ljudima je nešto što se golim okom ne da uočiti ali nesumnjivo je svi osjećamo.
Ljudi zainteresovani za istočnjačku medicinu i učenja nesumnjivo znaju za postojanje energetskih vrtloga koji su rasporedjeni na odredjenim tačkama tijela. Jedan od njih se nalazi u predjelu našeg srca i smatra se da je taj energetski centar onaj koji generiše ljubav koju osjećamo prema drugima. Moje je mišljenje da se energetske veze koje nas vezuju sa odredjenim ljudima dešavaju upravo na nivou srčanog energetskog centra.
Zamišljam da onda kad pronadjemo osobu sa kojom razvijamo obostranu bliskost niti nevidjljive oku iz predjela našeg srčenog energetskog centra sežu ka toj osobi. Isto se dešava i sa njenim srčanim centrom. Što je veća fizička i emotivna bliskost i što duže vremenski sve to traje te niti srastaju jedne sa drugim i više se ne može znati gdje niti jedne osobe počinju a gdje se one druge završavaju. Na energetskom nivou niti su srasle i postale poput užeta koje spaja srčani centar jedne osobe sa onom drugom.
Ukoliko dodje do smrti ili odlaska osobe tad dolazi do grubog kidanja energetskih niti koje su spajale te dvije osobe. Ono što je nekad sraslo u jednu cjelinu sada je poput stare tkanine pokidano. One niti koje su potekle iz našeg srčanog centra nemaju više gdje da se zakače jer je osoba koju smo izgubili ili fizički otišla sa ovog svijeta ili prostorno distancirana i fizički simptom koji sam pomenula i koji se tada dešava je osjećaj praznine u predjelu grudi. Kao da nam je umjesto srca ostala samo rupa.
A rupa kao svaka rupa ostavlja neki zjapeći, nepotpuni, prazni i uznemirujući osjećaj. Nešto poput nemira ili tenzije. Nije fizička bol ali kao da je na samoj granici da preraste u fizičku manifestaciju bola. Medjutim, to se ne dešava. Nemir je dovoljno izražen da je konstantno prisutan ali nije dovoljno jako manifestovan da bi se pomiješao sa fizičkim simptomom srčane bolesti. Neko dovoljno svjestan i prisutan može kroz jaku koncentraciju osjetiti nekad pulsirajuću enrgiju nemira a nekad talase tenzije i nemira koji se poput mora podižu i spuštaju.
Prvi put da sam to kod sebe primijetila je bilo nakon rastavljanja sa ljubavnim partnerom. Iako sam prvi put to primijetila ubijedjena sam da se nije dešavalo prvi put samo je tog puta u meni postojala dovoljna količina svjesnosti da to primijetim. Takodje se desilo u tom periodu da je jedna od svetski poznatih pjevačica izbacila muzički spot u kojem joj je vatrenim oružjem razneseno srce i tokom čitavog spota ona ima rupu u predjelu grudi. Pravu pravcatu rupu.
Gledajući taj spot i znajući da ona prolazi kroz proces rastavljanja sa suprugom pomislila sam da je to upravo isti osjećaj koji imam i ja. Spoznaja da to što osjećam nije nešto što se samo meni dešava navelo me je da razgovaram sa ljudima koji su imali gubitke raznih vrsta u životu i saznam da stanje rupe u grudima je nešto što se i njima desilo upravo u procesu prebolijevanja gubitaka.
Ukoliko uzmem u obzir sve one za koje znam da su osjetili prazninu u grudima dok su se nosili sa teškim emocijama zaključak koji donosim je da je to stanje normalan i prirodan proces u svim onim situacijama koje nose oznaku gubitka. Neminovan je i onda kad se dešava najbolje što možemo za sebe da uradimo je da ga prihvatimo i da se pomirimo sa činjenicom da će neko vrijeme biti tu.
Dešava se nažalost da mnogi ne bi li popunili rupu traže načine da sa nje skrenu pažnju. Nekima to i uspije ali uvijek postoji rizik da se u procesu skretanja pažnje ode putevima koji znaju da budu destruktivni. Medjutim, skretanje pažnje nije isto što i prebolijevanje koje nastaje samo protokom vremena. Skretanje pažnje produžava proces prebolijevanja.
Život je ciklus radjanja i smrti, uspijeha i poraza, sreće i tuge. Talasi dualnosti nas sve zapljuskuju. Vještina prihvatanja onog što jeste i znanje da sve prodje može biti utjeha.
