(Bez)vrijednost druge šanse
Nedavno mi je mama prepričala razgovor izmedju nje i njene bliske prijateljice koja se žalila na to da je u mnogo navrata odredjene ljude bliske njenoj porodici ispoštovala na razne načine i da uvijek kad su imali priliku da joj istom mjerom uzvrate oni to nisu učinli. Dala im je veliki broj šansi prije nego što je uvidjela da nikakve promjene nema. Takodje je rekla da se umorila da ljudski postupa sa ljudima koji to ne cijene i da će se povući iz tog prijateljstva.
Slušajući navedeno nisam mogla a da se ne zapitam koji stav treba zauzeti prema ljudima koji uporno griješe. Da li je ispravno takve ljude maći od sebe nakon prve greške ili im treba pružiti drugu priliku? Da li je druga prilika šansa da se postupi bolje ili mogućnost data osobi da se iznova pokaže kao nedostojna nas.
Kao ljubitelju književnosti misli su mi pošle ka dječaku čarobnjaku po imenu Hari Poter. Koncept druge šanse i njegova vrijednost svima nama koji uživamo u ovom djelu nije nepoznanica. Upravo data druga šansa liku koji je odlutao na mračnu stranu predstavlja osnov u toj priči da dobro odnese pobjedu nad zlim. Pomisao na vrijednost druge šanse i moć da upravo data šansa transformativno djeluje na ličnost ne može biti stavljena po strani. Medjutim, zanemarujući književna i filmska ostvarenja gdje idealizovani likovi izvlače naravoučenija iz svojih grešaka i morlno se obavezuju prema onom ko im je pružio drugu šansu da ovog puta postupe bolje, za ovaj tekst moram se pozvati na svoje znanje o ljudskoj prirodi i iskustvo bliske interakcije upravo sa ljudima i njihovom prirodom.
Prvo ću se osvrnuti na znanje stečeno čitanjem brojnih autora u čiju se kompetenciju ne smije sumnjati i koji su kao vrsni istražitelji i poznavaoci ljudske prirode donijeli jednostavan ali moćan i tačan zaključak da sve što se uradi jednom uradiće se i drugi put. To se skoro može nazavati pravilom bez izuzetka. Razlog tome je što mi ljudi imamo mnogo manje slobodne volje nad svojim postupcima nego što smo svjesni. Nama vladaju u podsvijesti skriveni programi ponašanja koji nas toliko jako drže u svojim okovima da nemamo veliku moć da postupimo van njih. Dakle, ako je naš program da se jednom na odredjeni način postavimo prema ljudima pa makar taj način bio loš prije ili kasnije pod istim okoklnostima mi ćemo opet postupiti po istom programu tj uradićemo isto bez da se tu mnogo pitamo.
Sledeći faktor je da u osnovi sve što ljudi rade rade iz svojih svjesnih ili nesvjesnih motiva u svrhu zadovoljenja svojih svjesnih ili nesvjesnih potreba. Možemo pronaći najdarežljiviju i najnesebičniju osobu na svijetu i ako dovoljno dugo i duboko budemo kopali po njoj za svu njenu nesebičnost naći ćemo motiv koji je sebičan i koji sve to radi iz sopstvenih razloga radi zadovoljenja sopstvenih potreba. U tome nema ništa loše to je jednostavno odlika ljudske vrste koja nije dovoljno poznata i priznata.
Ako prethodna dva paragrafa iskoristimo u svrhu sagledavanja mogućnosti da data druga šansa može dovesti do poboljšanja postaje očigledno da će ljudi koji griješe uvijek raditi po svom programu ponašanja iz sebi znanih ili neznanih, svjesnih ili nesvjesnih razloga. Jednostavno rečeno to znači da davati druge, treće, četvrte... šanse znači samo prolaziti konstantno kroz jedno te isto sa tim ljudima. To nikako ne znači da govorim da nam oni namjerno čine zlo već da djeluju kroz svoj program i da je to jedini način na koji oni znaju da postupaju.
Ako i pored svega navedenog moram da se osvrnem i na svoje iskustvo onda mogu samo potvrditi da se nisam susrela sa osobom uključujući i sebe koja je samo jednom nešto uradila i nikad više. Isto tako iskustvo me uči da su druge šanse besmislene. Ne donose rezultate.
Prvi dogadjaj je uvijek pokazatelj sa kakvom osobom imamo posla i šta od nje možemo očekivati. Po mom mišljenju to je onaj presudni trenutak da li osoba zavredjuje mjesto u našem životu ili ne. Svaki sledeći put kad nam osoba isto nedopustivo ponašanje pokaže sva odgovornost je na nama a ne na osobi. Ona radi ono što i kako zna a mi to tolerišemo i dopuštamo. Iako se može učiniti prestrogo ipak moram reći da o ljudima trebamo suditi po onome što nam prvi put pokažu i na osnovu toga formirati dalji odnos sa njima. Druge i sve ostale moguće šanse uvijek će se pokazati kao ozbiljan gubitak vremena.
Usudiću se da kažem da naše netolerisanje i nepraštanje ljudima za njihove greške ima potencijal da bude najbolja stvar koja se i njima i nama može desiti. Nama tako što ćemo prorijediti one koji nam imaju pristup na one najkvalitetnije a za one koji griješe kroz spoznaju činjenice da neprihvatljivo ponašanje neće biti tolerisano dobijaju priliku da postanu bolja verzija sebe ukoliko to gdje griješe koriguju.
Naravno neću završiti tekst prije nego priznam i osvrnem se da može biti izuzetaka i da ljudi vodeći se svojim programom ponašanja nesvijesno pogriješe ali iz te greške izvuku lekciju, steknu veće znanje o sebi i kroz drugu šansu dokažu da su nadrasli sebe i svoj program. To je ona sorta koja zaslužuje i koja će se pokazati vrijedna dara druge šanse. Ali kako razdvojiti žito od kukolja? Kako procijeniti da li će osoba iskoristiti drugu šansu na način da poboljša kako sebe tako i odnos sa nama?
Prije svega moramo objektivno primijetiti da li je osoba makar svjesna da je uradila nešto što ne treba i ako nije svjesna da li onda kad je suočimo sa tim uvidja i priznaje svoju krivicu ili pronalazi opravdanja za svoje ponašanje.
Objektivnim posmatranjem možemo utvrditi:
- da li posjeduje dovoljnu količinu empatije i socijalne inteligencije da uvidi koliko je odredjeno ponašanje štetno po odnos.
- da li se i koliko iskreno osoba kaje za nešto što je uradila što je destruktivno po odnos.
- da li se saosjeća sa našim emcijama ili ih odbacuje.
- da li radi nešto da se iskupi.
Ukoliko su odgovori na ova pitanja potvrdni onda smatram da osoba zaslužuje drugu šansu. Medjutim, isto tako smatram da i u ovakvim slučajevima, dakle i kad su odgovori na ova pitanja potvrdni u 99,9% slučajeva osoba će ponoviti neprihvatljivo ponašanje iz već navedenih razloga koji se tiču našeg programiranja. Tada već nema prostora za sumnju da treća šansa nije nešto što smije da se dogodi.
Al ipak da ne gubimo nadu u ljudsku vrlinu. Ipak postoji i onih 0,1% ljudi koji se neće dva puta kockati sa tim da nas izgube.
